Za ovaj bi se sitcom moglo reći sve osim "blago nama" što ga gledamo

Dnevnik Nove TV

1 kaktus

Đir kamerom po Splitu nakon prve noći Ultre bio mi je ultrazanimljiv jer gledam mlade ljude s kojima ja, u nekim ranim srednjim godinama, ne dijelim baš ništa. Ali to nije ni bitno, ni moji roditelji ne dijele gotovo ništa sa mnom kad je u pitanju konzumacija zabave i kulture, iako se u našoj smjeni generacija svijet sporije mijenjao. Bitno je kako je reporter Nove TV, idući od jedne do druge skupine mladih, otkrio cijeli mali svijet koji se sjatio oko Rive, a vrhunac je bio kad se ukazaše momci iz Dubaija koji kazaše da im je ovo najbolja zabava na planetu. Još pamtim, nije to bilo tako davno, kako je britanski par završio u zatvoru zbog javnog poljupca u Dubaiju, pa sam se iskreno zabrinuo za te momke kad se vrate kući. I stvarno mi je neobično bilo slušati te klince koji migolje sa svih kontinenata u Split i pokušati doznati zbog čega vole "glazbu" kakvu proizvodi svaka bolja turbina ili tokarski stroj. Ali na kraju priloga ruši mi se taj čudni svijet kad je neka osoba iz policije pročitala s papira kako te noći "nisu zabilježeni značajni sigurnosni incidenti". I onda nabraja: 59 osoba uhićeno je zbog droge, odrađeno je 150 hitnih intervencija zbog alkohola i narkotika, 30 njih je ozbiljnih, petero ih je zadržano u bolnici, od toga četvero s poremećajem svijesti... A kažu noć je bila mirna, pa ovo je kao da slušam izvještaj iz Meksika s tuluma narko bandi. Više to sliči na Sicario 3 nego na Dnevnik 2.

Golda, HTV 3

3 ruže

Dokumentarac o Goldi Meir, jedinoj ženi na čelu Izraela koja je, vladavši tom zemljom od 1969. do 1974. zauvijek promijenila tijek bliskoistočne ali i svjetske povijesti, iako je repriziran pa ga gledam drugi put, ponovno me uvjerio koliko je impresivan. Dakako, teško da bi film mogao biti dobar kad glavni lik ne bi bio slojevit, neobičan, kontroverzan, ali autori su osim povijesnih pomagala obilato koristili i kreativne alate. Pa su se tako pozabavili i seksualnošću "Kraljice Židova" za koju akteri filma otvoreno kažu da nije ni mlada ni lijepa. Iako je to jasno iz aviona, teško da bi se neki američki autor u doba političke korektnosti usudio ustvrditi nešto tako. No srećom, ovo je izraelski film pa smo vidjeli jedan pošteni prikaz osobe koja je imala status majke nacije, i za koju su zaključili da je svoju seksualnost zatomila i odlučila se za muževniji izgled kako bi je muški političari shvaćali ozbiljno. A bogme, kad vidite bakicu od 70-ak godina, s debelim cipelama goldenkama i malom torbicom u koju stane tek kutija cigareta, kako se vraća s pregovora s Nixonom i slavodobitno kaže - vraćam se s tenkovima i avionima - onda je jasno da je svoj izgled dobro prilagodila tadašnjem muškom svijetu. Takva, konzervativnog izgleda, dolazila je na naslovnice novina u vremenu kada su žene bile na stranicama magazina samo ako su to seksi starlete koje reklamiraju kućanske aparate. Na kraju otkrivamo kako je svjetsku politiku mijenjala dok joj je u jednoj ruci bila kemoterapija, a u drugoj cigareta. Ona je veći Prljavi Harry od Clinta Eastwooda, a i film o njoj zanimljiviji je od svih Prljavih Harryja zajedno.

Blago nama, RTL

3 kaktusa

Na svakakvu te muku natjera ova kolumna, pa tako i na gledanje (repriza) domaćih sitcoma. Doduše, srećom pa ne živim u Turskoj jer njihove ne bih gledao ni pod prijetnjom streljačkim odredom. Ali i ove naše tjeraju čovjeka na stid: pa tko se zaboga sjetio napisati priču o tome kako dobrostojeći skockani muž svaki dan krišom trpa toaletni papir u aktovku i nosi ga na posao, dok mu ostali ukućani kradu košulje, posuđuju zadnje pare, autom razbacuju kontejnere s otpadom ispred kuće, i onda mu se još pijani rugaju? I još bi to trebalo biti smiješno. A zapravo je tužno na što su spali Enis Bešlagić, Filip Kržan, Hristina Popović, a pogotovo Žarko Radić, dok moraju glumiti scene koje bi odbili odigrati i naturščici na audiciji. Za ovaj bi se sitcom moglo reći sve osim "blago nama" što ga gledamo. Poslije jedva odgledane epizode odjurio sam u kino i pogledao "Malce 2", dječji animirani film. I konačno se nasmijao.

Posebni dodaci, Iranski film

1 ruža

Još se sjećam kad je prije 15-ak godina u Tuškancu igrao ciklus iranskog filma i kako smo nakon filma "Boje neba" svi iz kina izašli u suzama. Film je to režimskog iranskog veterana Majida Majidija, ali režimskog po tome što izbjegava političke teme, a ne po tome što se ulaguje iranskoj vlasti. Jer Majidi se gotovo isključivo bavi dječjim temama, ali on kroz oči dječaka i djevojčica priča priču o režimu potiho, iz nekog nevidljivog prikrajka, rječnikom kojim ga kurvini sinovi ne mogu otkriti. Taj film "Boje neba" ispričao je tužnu sudbinu slijepog dječaka koji usamljen u svojoj tami pokušava otkriti ljepotu svijeta. Pa tako mrveći latice cvijeća svojim jagodicama utvara sebi da čita Brailleovo pismo i otključava tajne života. No i drugi Majidijevi filmovi, poput "Djece raja", koji je prikazan u ovom ciklusu, otkrivaju snagu i ljepotu iranskog filma. Dakako, bespredmetno je govoriti koliko je jedan puno veći iranski redatelj, Abbas Kiarostami, čijim je filmom "Okus trešnje" i otvoren ovaj subotnji ciklus, važan za to što se iranski film našao na karti svijeta. Subotnjoj je filmskoj raspravi između filmova ipak nedostajalo malo više suptilnosti i vrckavosti nauštrb prepretencioznim opservacijama troje filmskih kritičara (Višnja Vukašinović, Diana Nenadić, Silvestar Mileta). Mora da je Živorad Tomić otprašio negdje na obalu...

VIDEO Ultra u Splitu! Partijaneri iz cijelog svijeta opkolili grad