Za uspjeh u glazbi nije mu trebala čak ni srednja glazbena

Boemski način života njegovih roditelja, akademskih slikara, odredio je i život našega poznatog glazbenika i producenta Ivana Pike Stančića.

– Bili smo boemska obitelj, moji nisu bili posebno strogi. Nisu se opterećivali malograđanskim kompleksima da će sin u nesigurne rokerske vode. Rano sam se dohvatio stare očeve gitare, a crtao sam od malena – prisjeća se.

Vježbao je u podrumu, na tavanu, uz gramofon, imao je tekicu u koju je bilježio pjesme koje je skidao i naučio. U prvom su bendu bili sami gitaristi, pa je zahvaljujući puno ritma u sebi, postao bubnjar. Prvu ljetnu gažu odradio je s 15 godina u splitskom sastavu Atlantic, slučajno uskočivši na mjesto bubnjara. Fanatično je nastavio vježbati razne glazbene žanrove, pa se kao 17-godišnjak osjećao spremnim i silno htio postati profesionalac.

– Na početku smo svirali i po kantama za veš, stolicama i defovima. Onda nisi mogao unajmiti studio i isprobavati na vrhunskoj opremi i još prigovarati da ti nešto smeta. Imali smo malo, gotovo ništa, sve je bilo skupo i komplicirano nabaviti. Ta romantična vremena nose i smiješne trenutke, pomalo naivne, felinijevske. Prijevoz je bio katastrofa, svaki je kombi imao sto mogućih kvarova. Na jednoj turneji, primjerice, otkazala nam je kočnica na kombiju pa smo se spuštali i podmetali klompe pod kotače. Šofer bi pridržavao ručnom jer nožna nije radila. I tako tri kilometra, metar po metar, nizbrdo do Bola – prisjeća se.

U jesen 1970. grupa u kojoj je svirao, Ab ovo, pobijedila je na jednoj gitarijadi i od tada do danas karijera mu ide samo uzlazno. Svirao je s Grupom 220, Parnim valjkom, Timeom, Filmom, Električnim Orgazmom, Idolima, producirao je albume Prljavom kazalištu, Đavolima, Bijelom Dugmetu, Idolima, Psihomodo Popu...

– Afirmirao me kontinuitet i predanost poslu. Imali smo sreću da smo stvarali u zlatnom periodu. Rock je bio puno jači medij od samih medija, svojim porukama globalno je usmjeravao razmišljanja mladih. Danas je tu ulogu preuzeo hip-hop, a rokerskih je poruka malo – govori Stančić.

U sjajnom razdoblju novoga vala živio je suludim tempom. Putovao bi četiri, pet dana u tjednu i istovremeno studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Glazbenu akademiju nije upisao jer, kaže, nije bio dovoljno dobar.

– Nisam završio ni srednju glazbenu. Bilo je puno boljih, no rock me odredio u svim segmentima umjetničkog rada. Puno je ljudi u svjetskom rocku koji su izašli s likovnih i sličnih škola. To je srodno, samo je naizgled različito – govori.

I kad je nakon završene zagrebačke Akademije otišao na postdiplomski studij crtanja na Ecole Superieure Nationale des Beaux-Arts u Pariz, dolazio bi u Zagreb svaka 2-3 tjedna na probe ili u Milano na snimanja. Skup život, ali, dodaje, s pokrićem. Moglo se zaraditi i tako živjeti.

– Tada smo radili “Crno-bijeli svijet” Prljavog kazališta i “Gradske priče” Parnog valjka. Imali smo čvrstu želju da nešto kvalitetno napravimo i neviđeni dril na probama. Houri i meni ideja vodilja bila je novim albumom munjevito bar dva put prebacimo onih sto tisuća primjeraka, dokazati da znamo i možemo, primjerice, potući Bijelo dugme. I to svojim stilom i novom glazbom – kaže.

U kontinuitetu je radio aranžmane i produkciju albuma Aerodroma, Električnog orgazma, Idola, s Goranom Bregovićem LP “Uživo iz Kulušića” Bijelog dugmeta, Stidljivu ljubičicu, Xeniu, Zvijezde... Svirao je u Parnom valjku i u isto vrijeme radio s ‘prljavcima’, što je bilo jako nezgodno. Imali su istog menadžera koji je smirivao taj pozitivni rivalitet među dva silno popularna benda.

Pariz pamti po tome što mu je izbrusio ukus, profilirao stil. Atmosfera noćnog života bila je slična zagrebačkoj, ali bez njegove ekipe.

– U studentskom sam gradu znao zaigrati nogomet sa svim nacijama ovog svijeta. Radio sam poslove koji mi nisu trebali, iz solidarnosti sam nosio i namještaj jer je dečkima trebalo. Postavljao sam i izložbe, prodavao grafike preko galerija. Svirao sam s nekim reggae bendom, no nisam želio zauvijek ostati tamo. Više me zanimalo da mi tamo nešto napravimo jer su reakcije na Film “Live! In Kulušić” bile fantastične – kaže.

Iza njega su dva CD-a s instrumentalnom glazbom; “Bubnjevi na suncu” i “Peaceful world”, radio singlovi, glazba za DVD izložbe “Idemo na pivo”. Stančićeva glazba objavljena je i na DVD-u “Enterpreneurial Cultures in Europe”, multimediji zajedničkog projekta muzeja iz Zagreba, Liverpoola, Tallina, Amsterdama, Volosa, Berlina, Luxemburga i Barcelone. Svoj treći CD polako završava i najavljuje za kraj ove godine.

– Silno su mi dragi ti momenti instrumentalnog stvaranja. Volim bez riječi prenositi pozitivnu atmosferu i poruke. Sve manje me zanima dnevna produkcija, kompromisi i trendovske kalkulacije, ne vidim se u tome. Važno mi je raditi ono u čemu se dobro osjećam. Ne želim razmišljati što će sutra biti s tim. Sad radim glazbu za jedan edukativni film. Postoje kombinacije da radim glazbu za jedan film i u tome vidim smisao svoje glazbe – priča Stančić.

Za svoj je rad nagrađen s nekoliko Porina, Crnih mačaka, no od svih su mu nagrada najdraže - zlatne ploče.

– Puno ih je tada bilo prodano i u platini, a pjesme s tih albuma slušaju se i danas. Ima sigurno 20 albuma koji su dosegnuli, ako ne i prebacili, zlatne tiraže – govori Piko.