Gledajući nedavnu izbornu debatu Donalda Trumpa i Joea Bidena, potom i Milanovićeve litanije proteklih dana – a na RTL-u su izbrojili da je spremio 160 minuta monologa pred kamerama – teško se oteti dojmu o posvemašnjoj estradizaciji politike. No, dok je to redoviti pojavni oblik Donalda Trumpa, mnoge je iznenadilo Milanovićevo spuštanje letvice u načinu razgovora.
Prisjetimo li se domaćih predsjedničkih izbora, upravo je sukladnost između značaja izgovorenog i načina na koji je to govorio dovela Milanovića na predsjedničku funkciju. Pritom je deklasirao mnoge, da bi sada “normalno” koje mu je bilo marketinški brend u javnim obraćanjima spustio na svima razumljivu, izravnu i mnogima upitnu retoriku. U javni diskurs na velika vrata vratili su se “zoranizmi”, a “slon među porculanom” nastavio je niz magaraca, jednoroga i ostalih spominjanih životinjskih vrsta.
Zapravo ništa čudno; u zemlji u kojoj je estrada vladajuća pojava sasvim je jasno da će teme koje želi Milanović puno bolje plasirati na stand-up način nego filozofirajući o normalnom u situaciji posvemašnje nenormalnosti. Ako je za političara išta bitno – a uvjerili smo se preko nekoliko puta da to nije sadržaj izgovorenog – onda je to način, jednostavnost, direktnost i prodornost onoga što govori u “umijeću mogućega”, što je politološka definicija politike.
Dva dobra vica često su razumljivija od kompliciranog objašnjavanja, jedino je problem ako su vicevi loši. U vrijeme dok kod nas estrada praktički stoji pokošena koronavirusom i ograničenjima okupljanja, razine buke i glasnoće razgovora, estrada se kod nas odvija na drugoj strani, u politici. I dok u kafićima više nije dozvoljeno glasno puštati glazbu i glasno govoriti na uho, u politici je zadnjih dana sasvim obrnuto. Prvi se put o nekim temama s nekih pozicija (predsjedničke) govori na ovakav način dok traje glasni stand-up show Zorana Milanovića. Govori li točno i jasno, ovisi koga pitate. Odavno je jasno da se domaća politička scena estradizirala. Od prošlog saziva Sabora, po mišljenju mnogih, jednog od možda najnekvalitetnijeg u povijesti samostalne Hrvatske i nastupa mnogih karikaturalnih osobnosti, jer bilo bi pretjerano – krenulo je banaliziranje svakodnevice i ozbiljnih tema. Nakon zadnjih izbora, i parlamentarnih i predsjedničkih, u Saboru se nalaze mnoge pametnije glave, ali je ovaj put estradizacija neočekivano krenula od novog predsjednika.
Donedavno bismo mogli reći “s ljevice”, što je prvi put da se za ovakve prolome grmljavine prema nevladinim udrugama i lijevim političarima ne krivi notorna desnica. A i to je podatak samo ako smatrate Milanovića ljevičarem, što je zadnjih dana ozbiljno dovedeno u pitanje. Isto ono što je govorio Hasanbegović danas govori Milanović, s drugačijih pozicija i s drugačijom pozadinom, ali načelno se radi o podjednakom propitkivanju i provociranju. Što ne mora biti loše, kao što nije loše da se i sam Milanović nakon izborne pobjede odrekao dojučerašnje SDP-ove ljevice i najavio samostalnost, iako je i to iluzorna kategorija. S druge strane, nije loše rušiti tabue i zabijati kolce u lijes predrasuda poput kakvog stand-up majstora s prokušanim “zoranizmima”, samo gdje povući granicu između satire, političke trezvenosti i predsjedničke pozicije? Ili je baš taj trenutak u kojem Milanović svisoka demistificira dojučerašnjew tabue i provocira javnost ono što nam je potrebno? Drugim riječima, ili se predsjednik bori s onime što ga žulja, ili je to možda loša estrada na kojoj je vrag odnio šalu pa se sada svim sredstvima zameću tragovi “clubbinga”, doslovno i u prenesenom značenju. Ne manje važno, za predsjednika za kojeg je izravno glasalo više od milijun ljudi nije neočekivano da populističkim metodama pokuša steći kojeg fana više. S lijeva ili s desna, ostaje pitanje, ali barem može reći da nije fikus.