Je li Svjetsko nogometno prvenstvo s hladnim pivom postalo veći rock'n'roll od rocka? Odavno, a onda su se stvari iznenada vratile unatrag odlukom Katara da zabrani točenje piva na stadionima. Doduše, zabranjen je tamo i predbračni seks, a homoseksualnost se kažnjava, ali pitajte Fifu zašto im je dodijelila nogometno prvenstvo i zašto se rasprava povela tek nakon što je zabranjeno pivo? Ne samo da su Budweiseru sa 75 milijuna uloženih dolara dobro "natočili", ali lako za korporacije, nego su svi navijači suhog grla shvatili da će se morati snaći prije i poslije utakmica.
Ne sumnjam da hoće, ali nije isto kao kad navečer ideš na utakmice i bezbrižno točiš sebi i drugima. I sve to na visokoj katarskoj temperaturi gdje bi baš pasalo hladno pivo nekoliko puta dnevno. Okrenemo li pilu naopako, mogli bismo čak zaključiti da je Katar donio za njih očekivanu odluku i presjekao davni gordijski čvor zapadne civilizacije u kojem alkohol ide ruku pod ruku s najplaćenijim sportom na svijetu.
Termin održavanja nogometnog prvenstva mnogima je teško podnijeti i kod kuće. Nije isto uživati u večernjim satima ili popiti dva-tri piva oko podneva po zimi u kafiću. Doduše, mnoge tvrtke i škole donijele su odluke da se za vrijeme prve utakmice hrvatske reprezentacije uvede "neradna nedjelja" na dva sata, kako bi svi mogli na miru gledati utakmicu. Jer, i da nisu donijeli tu odluku, potpuno je jasno da nitko ne bi ništa radio, nego bi poskrivećki na telefonima i kompjutorima gledali tekmu. To je tako jer se kod nas svi najbolje razumiju u nogomet i politiku. A najviše oni koji dnevno ne prohodaju ni kilometar ili dva, ali su sportski navudreni preko svake mjere. Ako već slijedite svoje idole, onda se i ponašajte poput njih pa potegnite na Sljeme prije utakmice.
Odavno je sport sponzorski povezan s alkoholom, što je valjda dozvoljeno, ali je zapravo čudno s obzirom na temeljnu djelatnost. Primjerice, mada je Ian Dury odavno pjevao "sex and drugs and rock'n'roll", a Jura Stublić "par piva u sebe, to je bilo rješenje za osvježenje", nigdje kao u nogometnoj industriji nećete naići na toliko agresivne marketinške kampanje za točenje piva kao u nogometu. Dapače, čak i na velikim rock-festivalima naglasak se stavlja na izvođače i imena koja dolaze, a tek potom u kutu plakata – a nikada na televizijskim reklama – ugledate mali logo negdje u donjem kutu koji upućuje na sponzorsku hitnu pomoć i novčanu pripomoć koju je neka kompanija dala za održavanje spomenutog rock-festivala.
U nogometu je sasvim drugačije, slobodnije, pa je nemoguće izbjeći dojam da zapravo nisu bitne reprezentacije, nego baš pivske kompanije čije ime dominantno vrišti kao glavni zajednički nazivnik festivala, pardon, nogometnog prvenstva. Možda je to i dobro, i možda su baš nogomet i sponzori oslobodili medijski prostor od anatemiziranja alkohola, jer je on očito bitan dio sportske industrije. Paradoks je jedino u tome da je teško vidjeti vezu između sporta i alkohola, barem za igrače, dok je u rocku obrnuto; ne ide alkohol uz umjetnost zato što je neizbježan, nego zato što ne utječe negativno na performanse "igrača", odnosno svirača – naravno, ako je pažljivo doziran – a ako i utječe, onda je to zanimljivo za promatrati na pozornicama. Primjerice, kad si Goran Bare na koncertu u Tvornici razbije flašu piva o glavu, bez obzira na to što je blago krvario, mogao je nastaviti koncert prije desetak godina i čak dobiti neko popratno ubrzanje koje mu je dalo umjetnički zanos i uspješno privelo priču kraju. S druge strane, zamislite da neki nogometaš kod klupe popije čašu hladnog piva, tek toliko za opuštanje? Potpuno nemoguće, jer nisu svi rokeri kao Robi Prosinečki da zapali cigaretu na poluvremenu utakmice pa je tim još čudniji toliki nerazmjer između truda i odricanja sportaša, spram hedonizma publike koja ih promatra kao novodobne gladijatore po sportskim arenama.
Ali dobro, industrija je industrija, novci su novci, pa je shvatljivo da pivo dominira marketinškim prostorom u sportu.
Osobno mi je veći paradoks da nema toliko reklama za vino, jer smo poznati kao zemlja odličnih vina, ali spram piva – i to loših, masovno proizvedenih – vino je, čini se, ipak alkohol, dok je pivo valjda sok? Cijela ona davna sportska priča "u zdravom tijelu zdrav duh" mogla bi se revidirati jer znamo puno bolesnih ljudi izuzetnog duha, a još više "zdravih" bolesnoga uma, pogotovo nogometnih navijača.
Ukratko, pravila i tradicije su različite i treba ih poštovati. Bio sam nedavno na putovanjima u Jordanu i Egiptu, i tamo alkohola nema – niente, zero, nada. Ako u Petri želite popiti čašu crnog vina u hotelu za strance, dobit ćete ga po cijeni od šest eura za decilitar, pa izvolite. Dok mi uživamo u govedini, u Indiji je situacija sasvim drugačija, u Kini jedu pse, kako kaže naslov filma, dok je kod nas to nezamislivo. Ali, moramo se sjetiti da nismo centar svijeta kako nas uči zapadna civilizacija i da pravila i navike koja važe kod nas nisu svuda ista.
Stoga odluka Katara da zabrani točenje piva uopće nije neočekivana. Dapače, osim kršenja prethodnih ugovora, možda pojasni nelogičnu vezu između sporta i alkohola u zapadnom svijetu. A Budweiser će se već nekako snaći, puno je teže našim navijačima tamo, ali ne sumnjam da će im ljubav spram reprezentacije smanjiti boli zbog nedostatka piva na stadionima.
VIDEO Atmosfera i pjesma na ulicama Dohe
Štef Lamza je bio zakon!!