Kompilacija “Zagreb Calling: Generacija bez refrena” s deset uključenih mlađih imena vjerojatno je koncentrirani skup najboljeg što se dogodilo domaćoj alternativnoj rock-sceni nakon novog vala. Iako mi je i samome već pun kufer usporedbi s novim valom, moramo priznati da je to bilo posljednje razdoblje u kojem su (tada) mlade snage došle na “štih” i ostavile dubok trag u društvu, medijima i na top-listama.
Nepobitno je da se među deset izvođača i pjesama na “Zagreb Calling” krije uzbudljiva glazba koja vraća dignitet rock-sceni, ili kako se već zove, i pokazuje beskompromisnu želju i mogućnosti da se autorski vrhunci ne snizuju bilo kakvim kompromisima. Pa nakon nedavnog vinilnog reizdanja “Paket aranžmana” možda zainteresiranima ne bi bilo loše preslušati “Zagreb Calling” i shvatiti da se, uz, dakako, 40 godina vremenske razlike, na njemu osjeća slična intuitivna i sadržajna infrastruktura i sukladnost s onime što se danas svira po suvremenom svijetu.
Jednostavno, kad slušate “Zagreb Calling: Generacija bez refrena” (Menart), osjećate se kao da preslušavate neku playlistu nove britanske ili ine scene, o kojoj će netko u The Guardianu sutra napisati recenziju, a potom cijeli svijet – nakon britanskih klubova i niza koncerata koji su već doveli do složnog i snažnog odaziva publike – poludjeti za novom artističkom šprancom koja potvrđuje mogućnosti suvremene glazbe za samoobnavljanjem.
Odmah nakon toga pridružit će im se i slično nezaustavljiva ekipa iz New Yorka, a zatim će planetarni sklop uzroka i posljedica dovesti do unisonog shvaćanja da umjetnost nije propala i da ima što ponuditi te rezultirati punim klubovima u kojima će se tražiti ulaznica više.
No, nažalost, kod nas se neće dogoditi ništa od toga. Osim panegirika kritičara, pozitivnih recenzija i odlične medijske prezentacije cijelog projekta – uključujući i izdvojene videospotove koji se pojavljuju na tjednoj bazi – mi smo, nažalost, i to već nekoliko puta do sada uspjeli propustiti sve predradnje “na terenu” koje bi ovako zanimljivoj glazbi trebale donijeti ne samo pozitivan odaziv kritike nego i jaču prisutnost na tržištu i u javnosti.
Podnaslov ovog teksta s “autocestom” samo je posljedica efektnog dizajna “asfaltnog” omota Dejana Kršića, koji me podsjetio na ono vrćenje bijelih crta u filmu “Lost Highway” Davida Lyncha. Slično beskonačno vrćenje događa se i od nas s većinom novih generacija rock-glazbenika koji redovito ostaju na marginama zanimanja javnosti, pa i one kulturne, iako nude ono što nas možda najviše spaja sa svijetom i suvremenim zvucima.
Kompilacija “Zagreb Calling: Generacija bez refrena” snimljena je u zagrebačkom KSET-u od 15. do 19. siječnja 2021., u kojem je deset uključenih imena snimilo po jednu pjesmu pod paskom idejnog začetnika i producenta Vedrana Peternela. Peternel se nakon desetljeća boravka u Parizu i mnogih suradnji u vlastitom pariškom studiju vratio u Zagreb te kao poklonik novih ideja udružio s najzanimljivijim imenima nove domaće scene koju je promovirao i organizacijom nastupa u Vinylu.
Majstor zvuka i poznavatelj trenutka i sadržaja, Peternel je u KSET-u sklopio uzbudljiv mozaik; redom kako dolaze na vinilu, Eine, nemanja, Dimitrije Dimitrijević, Truth ≠ Tribe, Ivan Grobenski, The Gentleman, Porto Morto, Sfumato, Žen i Klinika Denisa Kataneca održali su pravu lekciju kako beskompromisno “istočiti” ono što žele, ponašajući se kao da živimo u nekom kulturno naprednom svijetu.
Jedino ostaje pitanje treba li uživati ili plakati nakon ovako sjajne kompilacije. Je li ona pokazatelj nečeg novog, a definitivno jest, ili je od te činjenice još gore što će to novo i nadalje ostati samo popratni ukras i simbol pogibeljne situacije u kojoj nema mjesta za bilo kakve suptilnije iskaze? Nemoguće je “propisivati umjetnost” na recept, a tu je valjda i tržišna ekonomija, pa neka ona odradi svoj dio posla. No nemoguće se ne zapitati je li normalno, a nije, da već desetljećima ponajbolje što imamo ostaje na marginama zanimanja šire javnosti. Ili, zašto iznova učimo onu lekciju s kraja osamdesetih, poznatiju pod imenom “kako je propao rokenrol”.
VIDEO: Nika Turković bila je gošća Večernjakove desetke
Ako se radi o najboljem nakon našeg Novog vala i referenci na to razdoblje onda je možda i naslov kompilacije trebao biti manje pretenciozan (vjerovatno njabolji punk-rock album uopće), a više udomaćen. Autor članka je neizravno dao svoj prijedlog podsjećanjem na čuveni Paket aranžman, a moj prijedlog bi bio spojnica sadašnjeg naslova i pjesme Prljavaca: Zagreb te zove.