Prošli tjedan za vrijeme boravka u Londonu otišao sam jednu večer u Brighton na koncert mongolske grupe The HU koja je upravo na prvim nastupima u Velikoj Britaniji i EU. Dobro ste pročitali, radi se o mongolskom bendu, čije mi je ime The HU prvo privuklo pozornost, iako se ne radi o izvedenici od The Who, već od – Huni.
Dakle, nakon Džingis-kana dočekali smo i navalu rocka s Dalekog istoka, a sudeći prema 28 milijuna pregleda na YouTubeu – iako su iz države s tri milijuna stanovnika – tri do sad objavljena singla The HU sigurna su najava albuma koji izlazi 13. rujna. Nemojte se začuditi kad The HU uskoro vidite na festivalima po Europi ili čak i kod nas.
Ipak, znajući za indolenciju domaće publike, pitanje je koliko bi ih ljudi u Zagrebu došlo pogledati, dok su u Brightonu rasprodali klub The Haunt veličine KSET-a, u koji se naguralo oko 400 ljudi. Dakako, ne radi se o slučajnom uspjehu, jer zapadni svijet u pop-glazbi ne trpi prevelike inovacije, a i menadžment grupe dobro radi svoj međunarodni posao.
No prije svega se radi o poklonicima grupe koji su ih po društvenim mrežama razglasili i podržali u velikom broju, uživajući u novitetu koji široka publika tek otkriva. Sve to na temelju glazbe The HU koja nama odavde može biti zanimljiva prvenstveno jer mješavinom lokalnog etnozvuka i suvremene rock-produkcije stilski podsjeća na nešto što i sami imamo. Prije svega radi se o Kriesu, sastavu čiji vođa Mojmir Novaković živi baš u Brightonu. Prije dva tjedna svirali su u sklopu “Ljeta u MSU” na krovu muzeja, a kad sam ih zadnji put gledao prošlo ljeto na WH Festu u Širokom Brijegu, odsvirali su sjajan koncert i oduševili nekoliko tisuća ljudi. Kries je doista bend svjetskih mogućnosti, s hipnotičkom i moćnom mješavinom svirke uživo, elektronike i etnozvuka. Doduše, i Kries je nastupao po Europi, kao i Legen iz kojega je stigao Mojmir Novaković, sastav kojemu se još krajem devedesetih također predviđao mogući inozemni uspjeh.
Pa zašto onda Mongoli uspijevaju u zapadnom svijetu, a ne i hrvatski izvođači? Možda zbog jačeg i fokusiranijeg pokušaja proboja jer po mješavini zvuka etničkih instrumenata, Rammsteina, Laibacha i Metallice, The HU su, komparativno gledajući, manje zanimljivi od Manntru, Kriesa, Legena, Boxera s Lado Electro i sličnih. No zato su pogodili dobar omjer između nečega što zapadnjačka publika prepoznaje kao svoje, dodavši u zvuk ezoteriju lokalnih mongolskih instrumenata koji ipak ne zvuče prijeteći za tu istu zapadnu publiku.
Dodali su i populistički “ratnički” imidž dugokosih Mongola koji nije mrzak bajkerima, heavy metal publici i darkerima, koji su se podjednako oduševljavali sigurnom i napucanom svirkom The HU u Brightonu. Ukratko, radi se o kompromisu, ali kompromisu koji ne vrijeđa ukus i zdrav razum, dok sviračka sprema i uzbudljivost sigurnog nastupa od sat i pol, iako nisam poklonik takvog miš-maša, bez daljnjeg nagovještaju veći uspjeh. Dakako, radi se o početku proboja na Zapadu, ali prema viđenom ne bi se trebalo začuditi daljnjem rastu The HU, pogotovo kad postanu komercijalno isplativi, a menadžeri shvate da su zlatna koka koju žele uhvatiti za “jaja”.
Živjela globalizacija! Živjela opskurnost!