Sportska televizija odnedavno nudi prijenos iz pet momčadskih sportova domaćih liga - nogometa, košarke, rukometa, odbojke i vaterpola. Osim, naravno, nogometa, radi se o prijenosima prvih liga, dok ipak i druga naša nogometna liga nudi dovoljno kvalitetnog nogometa da bi se ostalo pred ekranom televizije u vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora. Politika prijenosa i bavljenja gotovo pa isključivo domaćim sportom isplatila se, jer Sportska je televizija po AGB Nielsenu šesti kanal po gledanosti u Hrvatskoj od ukupno 140 koliko ih ta agencija prati. Pri čemu će i nakon povratka HRT-a u to mjerenje Sportska televizija ostati u prvih deset. Neočekivano za mnoge, osim Jure Ozmeca, glavnog urednika ove televizije koji je vodi od početka, prije 12 godina. S Ozmecom razgovaramo o novim prijenosima, budućnosti, prošlosti, komentiranju...
Koji je sada vaš odnos s Hrvatskim olimpijskim odborom?
Hrvatski olimpijski odbor je naš osnivač i 100-postotni vlasnik. Bilo je pokušaja nekih nekada da uđu u vlasničku strukturu, protiv čega ni mi ni HOO nemamo ništa protiv. Ali, za sada je HOO, koji je naš osnivač, i 100-postotni vlasnik.
Kakva je i kako se popunjava financijska struktura?
Financijsku strukturu u cijelosti pokrivaju sponzori. HOO nas ne financira iz proračunskih sredstava, jer to ne smije. Može nas financirati samo od sredstava koja dobiva od svojeg marketinga. Ta sredstva su tri do tri i pol milijuna kuna godišnje. Ako je ova veća suma, onda smo jako sretni. Sve to ovisi o novcu koji dobiva godišnje njihov marketing. Nikada nismo bili financirani na način da smo od HOO-a dobivali novac na neki drugi način, odnosno koji je bio namijenjen nečemu drugome. Kao što je to govorio bivši resorni ministar 2013. godine kada nas je pokušao srezati, a to nije bilo točno. Zaposlenih je 16, prosječna je plaća, naravno, poslovna tajna.
Bilo je glasina da vas pokušavaju kupiti.
Imali smo pregovore s dva jaka ugovorna partnera koji su bili napravili dubinsku analizu poslovanja, i čak i jedan jak iskorak kako bi nas kupili. Međutim, kako su vlasnici tih vrlo jakih kompanija bili izvan Hrvatske, to nije procijenjeno adekvatnim. Mi smo televizija koja se brine o hrvatskom sportu i koja se želi brinuti o hrvatskom sportu, koja je do sada pokazala 123 sporta i koja želi ostati na toj razini. Jasno je da bi to, kada bi nas otkupio neki kablovski operater, nestalo. Da bi na tom kanalu bilo nešto poput engleske nogometne lige, kako bi privukao još kupaca, a što se tiče hrvatskog sporta - ostali bismo u izolaciji.
Ali kako se boriti protiv MaxTV koji ima Prvu HNL koja je i najgledaniji sportski događaj?
MaxTV s nogometom na AGB Nielsenu se ne vidi ne zato što nema interesa, nego MaxSport gleda jako malo ljudi u Hrvatskoj. U ovom trenutku je 60 posto Hrvatske pokriveno IPTV signalom, a ostalih 40 posto do njega fizički niti ne može. Max Sport je opet tek mali dio te ponude jer je samo na televizorima spojenima na T-Com, ne i na ostalim teleoperaterima, a i nemaju svi tu opciju niti želju gledati domaći nogomet. A nas se vidi na 99 posto prostora Hrvatske. Mi radimo Drugu nogometnu ligu, ona je gledanija od Prve. Jer smo besplatni i jer ljudi žele pogledati dobru nogometnu utakmicu kojih tamo ima. Mi smo sada pokrenuli pet liga zahvaljujući ljudima u tim ligama i HOO-u i tome što propagiram od prvog dana. Ta je ideja bila da svakoga dana imamo neki prijenos momčadskog sporta. Sada je polako pretvaramo u stvarnost. Lani smo u rujnu prvi put krenuli s rukometnom ligom, u listopadu s odbojkaškom i vaterpolskom, siječnju s košarkaškom, a u veljači s nogometnom ligom. Imamo svih pet momčadskih sportova na ekranu. Imamo i jako puno sportova u suradnji s hrvatskim sportskim savezima, ne sve, poput juda, karatea, streljaštva... Pri tome sam svjestan da to nije gledanost El Clásica, ali to mi ni ne možemo to omogućiti, niti trebamo jer mi smo televizija koja želi propagirati hrvatski sport i za njega vezane događaje u Hrvatskoj. S time da ima stvari koje pokušavamo dovesti izvana. Pa u judu smo imali dvije cure u finalu svjetskog prvenstva samo kod nas. Ali judo je već deset godina kod nas i digao se zbog nas, kao i karate koji imamo šest godina, gdje je SP i EP bilo isto samo kod nas. Ponosan sam na to, moramo i dalje to propagirati. Imamo sjajne odnose i s kajak kanuom, i divlje i mirne vode, imali smo već 2011. SP u ragbiju kada nikoga to nije zanimalo, igralo se u Australiji, finale je bilo u nedjelju u podne s nevjerojatnom gledanošću i, što je još nevjerojatnije, 50 posto žena. Imam 24 sati programa dnevno, što je puno, ali i puno elitnih događaja. Čak i na HRT-u, koji je 10-12 godina smanjivao domaći sport. Da se to nije dogodilo, ova televizija ne bi bila potrebna. Sada se vraćaju i to je dobro. Jer njihova dužnost nije NBA i Liga prvaka, to je dužnost komercijalnih televizija. I mi smo službeno komercijalna televizija, ali samo zato kako bismo mogli dobiti koncesiju. Čak i Agencija za elektroničke medije priznaje kako imamo jaki javni značaj. To je zato što radimo i županijski sport, dječji, školski, klubove koje inače ne bismo nikada vidjeli na televiziji. To je svrhovito i za djecu jer im se ukazuje na to da se i vani događaju interesantne stvari, a ne samo na PlayStationu, a sport je svakako interesantna stvar.
Prognoze su ipak da će se linearna televizija ugasiti.
To će se dogoditi sigurno, ali neće nestati potreba za programom. A time se mi bavimo. I za to ti je potrebna televizija, koja se sada tako zove. Nije važno kako će se to zvati u budućnosti, ali svrha ostaje ista, a to je proizvodnja programa. Ništa ne može zamijeniti sportski događaj uživo. Meni kao proizvođaču sasvim je svejedno hoće li taj sadržaj netko gledati u deset navečer ili u četiri ujutro. Hrvatska u tom pogledu kaska, tek najviše 60 posto ljudi uopće ima mogućnost pristupa kabelskoj, 40 posto ljudi ima samo i isključivo antenu. A Sportsku televiziju 99 posto ljudi vidjet će ako samo "upikne vilicu" u televizor! Ali to nam je dodatni pritisak, posebno u trenutku kada smo bili na dnu, s jednom emisijom tjedno, bez sponzora koji su mislili - napala ih je politika, bolje se maknuti. To se događalo i unatoč ugovorima. I to nas je natjeralo na promjenu koncepta, morali smo ukinuti informativni program, prijeći na priče, pri tome, nažalost, i smanjiti broj ljudi. Informativni dio pokrivamo kroz Al Jazeeru koja nam za to i plaća. Šteta da je po novom zakonu količina vanjskog programa smanjena sa 30 na 20 posto jer Al Jazeera ima kvalitetne vijesti i dokumentarce.
Koji su klubovi sada najgledaniji?
Teško je reći jer je prošlo tek pet kola. K tome, imamo problema jer se dolazi na borilišta bez infrastrukture, gdje me naši ljudi nazovu i kažu da odavde prijenos može jedino ako izgradimo stadion. To se, primjerice, u Osijeku kompenziralo entuzijazmom lokalnih ljudi čije je jedino pitanje bilo što nam treba. I napravili su sve, toliko se angažirali oko nas da su na kraju zaboravili iscrtati linije na terenu. Ali imali smo prijenos derbija ženske nogometne lige što je za mene povijesni događaj. Nitko to nikada nije radio.
Što se konkretno dogodilo nakon svega ovoga, jesu li se pojavili neki novi sponzori ili tome slično?
Još ne, ali vidi se jako velik pomak u savezima i klubovima. Ako se sjetimo što se dogodilo prije četiri godine, a definiralo se prije dvije, gospodin Mišković iz Rijeke pokrenuo je inicijativu da država ulaže u momčadske sportove. Izravno je ciljao na izvore financiranja poput Lutrije, što država nije mogla. Ali je alocirao problem, jer su klubovi počeli propadati. Nije lako danas biti klub u loptačkom, ekipnom sportu, npr. odbojci, jer dok 100 klinaca može trenirati istodobno recimo atletiku, pa i plivanje, u dvorani odbojkaški trening jednostavno ne može odrađivati više od njih 20. Gdje bi klinac inače, osim kod nas na Sportskoj, danas mogao vidjeti vaterpolo ili odbojku? Na Planet Sportu koji se ugasio, a imao je tek 22 upaljena televizora na službenoj utakmici Hrvatska - Srbija. A ograničen si i vremenom dvorane od dva sata. I onda je došlo do odlaska svih pet saveza kod Andreja Plenkovića, i to je palo na plodno tlo gdje je lani HOO dobio sredstva za momčadski sport, bit će to i ove godine. A malo još treba za financiranje prijenosa na nacionalnoj televiziji. To neće biti Nova ili RTL, ali mogao bi HRT. I tu imamo već dogovor oko vaterpola gdje mi prenosimo jednu utakmicu tjedno i polufinalnu seriju, a oni će finale. Moramo znati kako HRT nema baš toliki budžet da rade sve, jer moraju financirati kulturu, školski program, dramski, sufinancirati filmsku industriju. Pri tome moramo prema zakonu biti među 15 prvih programa na svim platformama pa je teško u cijelosti nas zaobići.
Interesantan je i auto-moto sport koji više nije toliko prisutan, a možda bi mogao imati više mjesta na Sportskoj televiziji.
Predsjednik Hrvatskog auto-moto karting saveza, Davorin Štetner, ujedno je i vlasnik Kreatora TV, televizije na kojoj bi želio imati prenose svega što se tiče tog sporta u nas. No, opet, mi smo nacionalna televizija. I mi surađujemo reemitirajući emisije koje se tamo prikazuju. Zanimaju nas i planirani prijenosi s Grobnika i drugih trkališta, ali pod točno određenim uvjetima. S druge strane, WRC u Hrvatskoj nije nam toliko interesantan, jer sve će televizije svakoga dana objaviti opsežni sažetak, pogotovo ako netko naš napravi neki rezultat. I zašto bismo mi onda slali ekipu tamo, a imamo neki treći sport koji se odvija u isto vrijeme?
Kako se popunjava 24 sata programa sa 16 ljudi?
I vanjskim produkcijama od kojih smo s nekima jako zadovoljni, a s nekima razočarani. Ima toga i na događajima gdje često ima neozbiljnih organizatora čija natjecanja kasne 20-30 minuta, kada se na linearnoj televiziji kasni dvije minute, to je kaos, a kamoli toliko. No, vremenom se i to isfiltriralo. Ali, nastojimo da ono kvalitetno vidi što više ljudi, pa ono što je bilo u subotu u pet popodne, pokazat ćemo i u ponedjeljak ujutro i u četvrtak popodne. Pokazat ćemo ono najbolje i tri, četiri puta. Prigovore nam da smo televizija repriza, a Eurosport nije? Ili bilo koja druga. Ne može se cijelog dana emitirati nešto novo i svježe. Mi smo u subotu imali 17 sati živih prijenosa i 14 u nedjelju. To je bio neviđen pritisak, da nemam ovdje takve ljude, ne bismo to mogli. Zaista, ljudi s kojima radim najveća snaga ove televizije. Nije to Jura Ozmec, to su moji divni suradnici, od direktora Čavlovića pa do šefice računovodstva ili ljudi u režiji. Treba reći kako je od nas 16 čak devet žena.
Što je s komentatorima, nekako se čini da od vašeg vremena nemamo takvu kvalitetu?
Točno je da zbog inflacije sportskog programa kvaliteta često nije dovoljno prisutna, odnosno ljudi prerano skaču u komentatorsku fotelju ili izravno. Pa se primjećuje često potpuna manjkavost. Mi nemamo komentatore, osim mene samog, ali imamo dogovor s Arenom da njihovi komentatori mogu raditi za nas. Tako nam košarku radi sjajni Stanko Ružić koji je jedan od najboljih za to. Ima još odličnih, a nastojim sa svakim od njih razgovarati nakon prijenosa ne bismo li ispravili pogreške. Ali, s nekima više ne surađujem, ako se greška ne ispravlja u tri puta, teško da više i hoće. Jedini način je isprobavati, jer pojavilo se jako puno mladih, pa slušam Arenu i SportKlub, pokušavam otkriti tko su ti glasovi. Neki od njih su u granici pristojnoga, ali ima i onih koji nemaju dovoljno znanja ni o sportu ni o komentiranju. Želio bih za vaterpolo dobiti Krešimira Čampu koji je komentirao i igrao, ali preveliki je problem za njega da zbog jedne utakmice dolazi iz Varaždina gdje živi. Sukomentator nam je bio ključan i kod prijenosa paraboćanja koji smo napravili, gdje su nam se smijali, ali smo napravili ogromnu korist za tu zajednicu. Bez sukomentatora to ne bismo mogli. Ili kod juda gdje nam dođe Neven Šavora koji je bivši judaš. Nismo na vrhu ali nismo na dnu gdje zbog pojedinih doslovno gasim televizor.
VIDEO Sanja Doležal: Imam bora, imam viška kila, ali ni ne nastojim izgledati kao da imam 25 godina