Izvolite, uđite – na ulazu u kuću na zagrebačkom Svetom Duhu govori Zdenka Kovačiček koja je prošlog tjedna proslavila 80. rođendan! Odmah s vrata primjećujem velika platna oslikana raznim bojama i motivima. – Te sam donijela iz Rusije, u Rusiji sam bila čak 28 puta – kaže Zdenka koja se, iako tog dana nije imala nikakvo snimanje, našminkala za naš intervju. – Ja vam se svaki dan šminkam, to mi je valjda ostala navika, od koncerata i premijera. Hoćete li čaj? – Može, hvala! – odgovaram glazbenoj divi koja me tako lijepo i srdačno primila u svoju kuću. Sjedam za stol, a pogled mi krade ogromna polica puna CD-ova i ploča koje je tijekom godina skupljala. No na vrhu je zalijepljena za zid vrpcom, malo mi je izgledalo i čudno pa mi je naposljetku u razgovoru objasnila kako su to zalijepili da ne padne po unuku Maksu Domagoju kada dođe u posjet, zato što se uvijek igra bakinim CD-ovima. – Ovo vam je moj unuk, nedavno smo mu ošišali loknice. Pa on je dečko, ne može imati dugu kosu – pokazuje mi ponosno na mobitelu svog dvogodišnjeg unuka i govori kako obožava kada dođe, ali da ipak ne može dugo biti sama s njim s obzirom na to da ima zdravstvenih problema, a on iziskuje puno brige i energije. Dok nam za oboje kuha čaj, započinjemo ugodan razgovor koji se odužio nekoliko sati. O ovoj ženi mogu učiti sve generacije, i mlade i stare, zato što je opus njezina životnog iskustva toliko bogat, prepun uspona i padova, a dok priča o njima, osjećate emociju koju teško možete zaboraviti. Malo je papira, a puno pitanja za gospođu kao što je Zdenka Kovačiček!
S obzirom na to da vam je kuća puna umjetnina, a i vi ste velika umjetnica – jeste li ikada pokušali slikati?
Nisam vam ja talentirana za slikanje, a to me iskreno nikada nije ni zanimalo. Ja vam čak nikada nisam pisala ni pjesme, možda sam nekoliko puta samo tekstove ispravljala... Teško je danas biti autor pjesme ili slike, za to se stvarno čovjek treba roditi. Ne bih se nikada usudila pisati pjesme jer sam previše samokritična, a treba čovjek znati i svirati instrument ako piše pjesmu… Drukčije ne ide. Danas autori pjesama čak više zarađuju od izvođača. Inače, kod mene vam je uvijek u kući upaljena glazba, evo ovog puta nije. Slušam Radio Sljeme…
Nije vam dosadno?
Meni vam nikada nije dosadno, a mogu vam reći da mi je dan prekratak da bih sve stigla napraviti što sam zamislila. Nisam vam ni ranoranilac, budim se rano jedino kada moram. A ja uvijek imam nekog posla…
Obožavate i biljke, vidim…
Da! Biljke zbilja obožavam, evo ovaj bonsai sam dobila za rođendan. Inače imam i na terasi puno biljaka, ali inače i nekih ljetnica koje mijenjam svake godine. Volim jako i životinje, imala sam i maltezera koji je doživio 18 godina.
Je li najveća tuga kada ugine ljubimac?
Definitivno je… To je stvarno jako bolno i strašno. A mogu vam biti iskrena pa reći da ne razumijem ljude koji uopće ne vole životinje, s takvima se i ne družim. Čovjek je psu jedino biće na svijetu koje voli, čeka i kojemu je najviše privržen… Vezana sam vam i uz azile tu kod nas, a dobar dio novca sam dala i njima jer životinje stvarno jako volim. Razmišljam i o novom psu, nekom malom kojeg bih udomila. Iako puno putujem i ne bih htjela opteretiti kćer i prijateljice da mi ga čuvaju dok nisam kod kuće. Imala sam jednu terijerku iz azila Noina Arka koja je bila čudesna. Kada sam došla u azil odabrati psa, dvije kujice su bile u boksu, a svi ostali su se nudili, kako to i priliči štencima. Međutim, terijerka Mia, koju sam na kraju i odabrala, došla me samo jednom poljubiti i otišla je natrag. Rekla sam – pa ona je moja! Bila je samozatajna i nije se nudila da je uzmem. Ona je svojim pogledom meni sve pričala, bila je čudesna. U to vrijeme sam bila bolesna i možda je i osjetila to. Znala je čak i leći preko mene, a naposljetku se ona razboljela i dobila karcinom limfi… Trebala sam je uspavati i to me tako pogodilo. Poslije nje rekla sam sebi da još dugo neću moći imati psa jer se previše vežem za njih.
Recite vi nama kako ste proslavili svoj 80. rođendan? Ipak je to jubilarna brojka!
Cijeli život sam slavila rođendane, jako sam društvena i imam jako puno prijatelja. Volim kada je neki lijepi povod da se nađemo i svi dobro zabavimo. Rođendani moje kćeri Tine i moji su se uvijek slavili. Ili bismo otišli na večeru ili bih kući napravila zabavu, ali uvijek je bilo lijepo i zabavno. Uvijek sam sve sama kući spremala, i torte i večere, ma sve... Međutim, ovaj osamdeseti rođendan mi je užasno bolan. To je užasno velika brojka!
Pa na vama se ne vidi da imate 80 godina! Izgledate fantastično!
Hvala vam, lijepo je to čuti! Ali godine su prošle, ne znam koliko mi je još ostalo… To je zapravo ono što me brine, zato što bih voljela još svašta proživjeti, napraviti i realizirati. Najvjerojatnije ni svog unuka kao studenta nikada neću vidjeti. Sto godina sigurno neću živjeti…
A zašto ne biste živjeli? Pa nikad ne znate…
A ne znam… Sve ovisi o zdravlju. Lako za moj pozitivan duh, čovjek treba biti fizički zdrav.
Kako stojite sa zdravljem? Jeste li dobro?
Tako, tako… Nisam baš najbolje, ali evo ide mi zdravstveno stanje na bolje. Nakupilo se tu dosta stvari i stresa, čak mi se i kći razvela ove godine. Na zdravlje utječe i prehrana, kako se živi, kreće li se…
Jeste li zadovoljni svojim životom i svime što se proživjeli?
Posljednjih nekoliko godina mi se zbilja događaju lijepe stvari. Ja jesam zadovoljna, ali se ponekad pitam zašto su mi neke stvari došle tako kasno… Meni se život nekako usmjeravao drukčije. Zašto? Zato što ja nikada nisam planirala ništa. Već sam s pet godina znala da ću biti na sceni, tada sam već bila u Kazalištu mladih i s trinaest sam počela pjevati jer se to tako nekako i posložilo. Godine 1957. prijavile smo se Nada Žitnik i ja kao grupa Duo Hani na jedno natjecanje. Nas je ponijela ta tinejdžerska slava, istovremeno sam nastupala i išla u srednju školu. U školi su mi gledali "kroz prste" jer sam bila pjevačica i tada jako popularna. Nastupale smo diljem Europe s poznatim i stranim zvijezdama. Nakon nekog vremena Duo Hani se raspao i ja sam započela svoju solo karijeru. S bendom sam nastupala po europskim gradovima, a naposljetku se 1970. vratila u Zagreb. Prepustila sam se stihiji i to je za mene sve bilo jedno veliko zadovoljstvo. Nikada nisam razmišljala o karijeri, već samo o glazbi i repertoaru svojih pjesama. Nikada nisam prihvaćala neke banalne komercijalne pjesmice, a u svaku svoju pjesmu unijela bih malo jazza, a tada mi je čak i pokojni Đorđe Novković nudio pjesme da mi ih napiše. No nisam se u tome vidjela. Jedna od najkomercijalnijih mojih pjesama bila je "Žuta ruža", ali u njoj čujem jazz i malo valcera – zato sam je i prihvatila.
Zašto se raspao Duo Hani?
Pa obje smo se udale. To su bile naše dvadesete godine… Eto, zaljubile se i udale. Neda se udala za Nijemca koji je bio gitarist, a ja za Austrijanca koji je bio basist.
Što je danas s Nadom Žitnik? Čujete li se?
Nakon što se udala, otišla je s njim u Kanadu i tamo se preselila. Dan-danas tamo žive i u mirovini su. Jedno vrijeme smo se često čule, ali sada više ne. Ona nema WhatsApp i ostale mreže, a mislim da čak nema ni mobitel. Kada bismo se čule, čule bismo se preko maila, ja sam im slala mailove, a na kraju su prestali odgovarati… Ne znam što je s njima dvoje danas, možda više nisu zdravi. Morat ću potražiti njihov broj pa pokušati stupiti u kontakt. Ona se nakon naše grupe samo povukla. Zapravo, Nada i njezin suprug su nastavili nastupati kao duo po Kanadi. Ne znam koliko je to potrajalo. Onda smo se nakon dugo vremena ponovno čule preko maila pa mi je rekla da njezin suprug umjesto nje odgovara i da ne koristi mobitel, već samo fiksni telefon.
Za vas pišu da ste jedna od naših najboljih glazbenica, čak i glumica, edukatorica, feministica, aktivistica, borkinja za prava životinja i ikona avangarde. Koja vam je od tih titula najdraža?
Lijepo je što ljudi prepoznaju sve te moje aktivnosti. Ja sam osoba koja nikada nije planirala karijeru. Meni čak nikada nije bio cilj postići velike tiraže kako bih se ja ili netko sa mnom obogatio… Nikada nisam željela snimati komercijalu, a mojim mlađim kolegicama svaka čast što su u mašineriji i zarađuju od svoje komercijalne muzike. Nikada čak nisam željela izvlačiti svoje stare pjesme iz naftalina i obnavljati ih. To je napravio Nipplepeople koji je uzeo moju pjesmu "Frka" i dao joj novi život i ponovno me aktualizirao kao glazbenicu. Obradili su pjesmu u elektroničkom žanru i postala je veliki hit. Možda sam samoj sebi radila veliku štetu jer me uvijek zanimalo nešto što prije nitko nije čuo, nešto novo, a te sve stvari su kasnije postale hitovi. Pjesma "Elektra" koju je pokojni Karl Lagerfeld uzeo na svojoj posljednjoj Chanelovoj reviji i njome je zatvorio zbilja je fantastično. Čak su mi se javili i tražili odobrenje, a i platili su to. Takve stvari vratile su me u "žižu" i dale mi snagu i motivaciju da idem dalje i naprijed. Nisam se oprostila od scene, a to otkriće "Frke" dalo mi je ponovno želju da snimam i nastavim gdje sam stala.
VEZANI ČLANCI:
Što mislite koliko ste se s godinama promijenili?
Nisam se uopće promijenila.
Je li vam žao što niste ostali živjeti u inozemstvu?
Iskreno, žao mi je. Da sam ondje ostala, napravila bih puno veću i uspješniju karijeru. Svakako ne procjenjujem nečiju vrijednost po karijeri jer se ona stvara tamo gdje živiš i gdje zadovoljiš publiku. Naša Hrvatska nije zemlja jazza. Što je ovdje jazz? Često sam išla u Los Angeles pjevati i ljudi su mi rekli da ostanem…
U mladosti zapravo i niste imali podršku roditelja, imali su drukčiji plan za vas – da budete uobičajena djevojka, završite fakultet, udate se, imate djecu i posvetite se obitelji. Jeste li oduvijek bili buntovnica i gurali "svoj film"?
Možda je malo banalno da u ovim godinama pričam o roditeljima i što su oni htjeli ili ne. Svakako, bila sam buntovnica oduvijek. Ja sam u horoskopskom znaku Jarac, a u podznaku Vodenjak, od toga ne može gore. Moji roditelji bili su skromni ljudi, nisu bili intelektualci te su očekivali klasičan nastavak mog školovanja i života. Moja majka nije mogla izdržati moja ludila, ja sam za cijelu ulicu pjevala, organizirala vanjsko kazalište u dvorištu kuće… Bila sam im jedinica, a zapravo je oduvijek bilo jasno da mi je scena suđena. Kada sam maturirala, pobjegla sam od kuće i otišla nastupati s grupom Duo Hani. Navršila sam osamnaest godina i odlučila da ih neću slušati. Oni su naravno uvijek znali gdje se ja nalazim – a da im udovoljim, upisala sam vanjsku trgovinu. Naravno, taj fakultet nikada nisam završila. Na predavanjima sam spavala, zato što sam u međuvremenu nastupala i dolazila nakon nastupa na fakultet. Nisam se tome mogla posvetiti, a i matematiku nisam mogla smisliti.
Kako danas pamtite svoje roditelje?
Pamtim ih kao dobre ljude kojima sam bila jedina kći. Posvetili su mi toliko ljubavi i pažnje, a danas osjećam grižnju savjesti što im nisam mogla pružiti ono što su očekivali od mene. Eto, željeli su unuku, a tu sam im želju ispunila. Bez obzira na to što moj brak nije dugo trajao, mislim da su na kraju bili zadovoljni. Oni su jako brzo umrli, kada je tata preminuo, moja kći je možda imala četiri godine, a majka deset godina poslije. Nisu mogli uživati u onome što jedan roditelj očekuje od svog djeteta, a život je tako kratak i brzo prođe. To ja sada tek vidim. Moja kći je rodila sina u 39. godini, kao i ja, a to je dosta kasno.
Je li bilo u redu to što ste se udali s tek dvadeset godina?
Nije bilo u redu, ali voljela sam ga i odabrala jer je bio glazbenik. Rudy Kampersky bio je moj prvi suprug, bio je glazbenik, baš kao i njegov otac. Ali nije nastavio stopostotno očevim stopama jer je imao poroke, što je meni jako smetalo. Moj bivši suprug počeo se baviti glazbom tek kad je mene sreo, a jako mlad je ostao bez majke koja je bila balerina u bečkoj operi. Imao je teško djetinjstvo, njega je baka odgojila. Ona mu nije mogla pružiti da se bavi glazbom. Kada je mene sreo, mi smo bili idealan par. Meni su se tada događale neke stvari koje su mogle završiti fantastično, ali ipak nisu. Mi smo se rastali nakon osam godina braka, a jednostavno nam nije išlo... Njega je zaveo taj noćni život i krenuo je krivim smjerom. Odlučila sam se vratiti kući. On je čak poslije i došao kod mene u Zagreb, ali mu se nije svidio. Moji roditelji su bili presretni što sam se vratila kući, oni su mi i ostavili ovu kuću…
Jeste li se nakon razvoda ikada više čuli?
Jesmo! Još petnaest godina nakon smo se viđali i u Münchenu, Grazu, i ostalim gradovima. On je nastavio svirati i otišao je u Švedsku. Bili smo u kontaktu, a ja sam tada počela raditi i neke turneje po Rusiji. Međutim, nisam bila sigurna da će nastavak našeg zajedničkog života biti uspješan. Jednom sam i rekla da nije dobro nikakvo "podgrijavanje" veze. Nakon našeg razvoda meni su se počela otvarati neka nova vrata u karijeri. Bila sam gladna glazbe, jazza, rocka… Sad kad gledam, trebao mi je jaki muškarac koji će me voditi, a ne da ja budem ta koja je jača i "glavna".
Gdje je Rudy danas?
Preminuo je prije nekih osam godina. On je bio moja velika i jedina ljubav, ali eto, očito nam nije bilo suđeno.
Kada će svjetlo dana ugledati vaša autobiografija?
Ove godine će izaći moja autobiografija, a polovicu sam već napisala.
Imate li sada nekog simpatičnog gospodina?
Zavidim ženama koje su odlučnije od mene. Kada su u pitanju veze, emocije i intima tu sam jako neodlučna i nemam dobru procjenu. Nikada nije kasno za ljubav, a ja se svakako ne bih više nikada udavala. Često mi se događa da sanjarim, zamišljam i želim sebi nešto nemoguće. Moj suprug je bio stariji od mene, a poslije sam bila u nekim vezama gdje su muškarci bili mlađi od mene. Danas ne bih imala ništa protiv da nađem nekog mlađeg.
Vaša kći Tina je novinarka?
Da, ona je novinarka jednog domaćeg magazina. Danas smo nas dvije kao prijateljice i mogu vam reći da super piše. Sviđa mi se njezin stil pisanja. I danas me podržava i dolazi na moje koncerte. Ove godine ću 7. ožujka imati koncert u Petom kupeu u Zagrebu, pozivam i vas!
Vidim ovdje imate i "igraonicu" za svog dvogodišnjeg unučića… Kakav je on?
Moj Maks Domagoj je divan, kao i svako dijete razigran. Zna biti i naporno druženje s njim nekada, on se budi jako rano, za razliku od mene. Tina ga nekada dovede ako ima neku neodgodivu obavezu pa bude tu kod mene. Ne mogu dugo biti sama s njim jer iziskuje puno energije. Presladak je i mogu vam reći da izgleda kako je naslijedio moje gene. Za jedan rođendan pjevala sam mu pjesmu "Happy Birthday" u jazz varijanti i tada je pokazao smisao za glazbu. Dok sam pjevala i on je improvizirao, voli glazbu i ima ritma. Ja ću mu sigurno kupiti neki instrument.
Koja vas vaša pjesma najbolje opisuje?
"Žena za sva vremena", a ona je posvećena svim ženama.
VIDEO: Prlja pružio podršku Severini
Zelim da dozivi sto godina u miru. Sretno