Dobra večer, je l' me primate?, upitala je pristojno s vrata sobe medicinska sestra radijskog voditelja Trpimira Vickovića Vicka s kojim smo u tom trenutku dogovorili intervju. "Naravno, gospođo, uvijek širokih ruku", uzvratio je nepokolebljivi Vicko pa nama u slušalicu dodao: "To je život, vidite kako me maze i paze." Protekla dva mjeseca mnogima omiljeni radijski voditelj ne gubi optimizam unatoč popriličnim zdravstvenim problemima koji su ga zadesili. Početkom prosinca prošle godine otkrio je da je zaražen koronavirusom, a zbog komplikacija uslijed bolesti čak je tri tjedna proveo u KB Dubrava. Posljednja dva tjedna smješten je u Stubičkim toplicama gdje se oporavlja od bolesti koja je razorila živce u njegovim nogama zbog čega Vicko ne može samostalno hodati.
- Zadovoljan sam kako ide oporavak, osjećam već razliku na sebi. Spreman sam uložiti puno truda u oporavak i već sad vidim da mi svaka terapijska grupa i svaka terapija čini zanimljiv napredak i u tjelesnom smislu i u psihičkoj pripremi za budući napredak - govori nam Vicko. Iako su liječničke prognoze optimistične, pred njim je sada dugi oporavak. - Kad sam bio na ispitivanju provodljivosti živaca i njihove osjetljivosti, jedan mi je liječnik objasnio da se 1 milimetar živca oporavlja jedan dan. Ja imam samo do koljena 40 cm tako da će to potrajati i više od 400 dana, no ne brojim dane, nego želim osjetiti svoja stopala, želim osjetiti svoje noge, želim koračati svojim nogama i funkcionirati kao prije - ističe Vicko koji ni sam ne zna je li njegovo stanje posljedica zaraze koronavirusom. - Činjenica je da sam bio zaražen koronavirusom, a je li ovo posljedica ili uzrok, ne znam. U medicini nije još puno toga objašnjeno, no da sam imao predispoziciju za slabe živce - jesam, jer sam dijabetičar. Srce mi je zdravo, tlak mi je odličan, vrijednosti šećera su u normali. Osjećam da sam prebolio obostranu upalu pluća jer se brže zadišem i umaram, ali unatoč tome ne gubim volju za vježbanjem - kaže.
Iskustvom u COVID bolnici izuzetno je zadovoljan, a zbog svega što je vidio u KB Dubrava u tri tjedna dok je ležao na odjelu neurologije kaže da je hrvatsko zdravstvo daleko iznad prosjeka EU, a posebne pohvale uputio je medicinskom osoblju. - Tijekom života nisam previše bio u bolnici, no bio sam zadivljen tom uigranošću i tim strastvenim medicinarima koji su bez nećkanja ulazili u sobe i brinuli se o nama. Bili su uvijek vedri i spremni za suradnju čak i s onim ljudima koji nisu bili toliko vedri i raspoloženi kao i ja. Mene moj duh nikada neće napustiti. Uvijek sam imao interakciju s njima. Ležao sam na odjelu neurologije gdje je bilo jako teških slučajeva, gdje ljudi uopće nisu komunicirali, ali vidjela se ta pažnja koju posvećuju nemoćnima. To u javnosti nije toliko poznato, nego se uvijek stavljaju neke negativne konotacije - ističe Vicko.
- Pitaš se odakle su ti ljudi stigli, zar oni nemaju svoje probleme i dileme u životu, a oni na kažu "to je naš posao". To je debeli poziv, to ne možete raditi za plaću - naglašava voditelj pa se prisjeća i jedne zanimljive situacije koju će zauvijek pamtiti. - Kad sam išao na jedan pregled, jedna inženjerka koja ga je vodila na svojoj je kuti napisala "Dobro došao, Vicko budilica". To me oduševilo totalno. Vi ste u lošem stanju, idete na pregled, ne znate što vam je, sumnjate uvijek na najgore jer je to nepoznat virus i onda vas netko tako dočeka i odjedanput vam je svijet bolji i preplavi vas jedan optimizam - kaže Vicko koji nam je kazao i kako krati dane na rehabilitaciji s obzirom na to da zbog pandemije još uvijek nema posjeta.
- Još nisam sposoban sam otići do zajedničke prostorije gdje je TV i natrag. Možda bih mogao otići tamo, ali ne znam kako bih se vratio. Ne želim da me voze u kolicima, nego želim malo po malo osvajati teritorij. Prvi dan dobio sam WiFi i onda si na mobitelu pregledavam portale, pa malo društvene mreže. Cimer si voli kupiti novine, on je stara škola pa si to malo komentiramo. Lijepo se družimo i razgovaramo: ne gledam TV, ne slušam radio, našao sam si nekoliko lijepih knjiga hrvatskih modernih nepoznatih pjesama. Jako puno razmišljam o tome što se meni dogodilo - odgovara Vicko.
Priznaje i da mu posao na radiju strašno nedostaje. - O da, radio mi itekako fali. I dalje se budim u četiri ujutro. Fali mi dinamika, ja sam sve vrijeme bio fokusiran i u dinamici, a sada je odjednom sve drukčije - uzvraća Vicko. Za kraj nam je otkrio i čemu se najviše nada nakon izlaska iz toplica. - Da ću hodati na svojim nogama, da ću hodati kako god i da ću moći kroz svoj kvart Voltino proći i pozdraviti sve svoje susjede, da si mogu sjesti na bus koji ide do Mažuranca, da se mogu prošetati kroz centar grada, da dođem na Cvjetni i pozdravim svog pečenjara, da dođem na Jelačićev plac, odem na Dolac. Želim si da mi se vrati ono što mi se izgubilo 2020. i da mnoge ljude koje sam vidio izdaleka sada vidim malo iz bližeg, ali na svojim nogama. Želim si da ne moram više trošiti zdravstveni sustav jer sam ga sada upoznao uzduž i poprijeko, da mi djeca budu zdrava, da mi žena ostane normalna i da mi bankovni račun ne ode u minus. Vedar duh će me i dalje pratiti, to nije upitno, vidjeli smo i gora vremena i teže situacije i ostali smo živi, preživjet ćemo i ovo - zaključuje Trpimir Vicković Vicko.
sretno, drž se