Obljetnička turneja “Apocalypso sada” nastavila se i u novom svijetu: Darko Rundek sa svojom glazbenom karavanom stigao je u New York, a nakon nastupa u klubu Cutting Room na Manhattanu produžio je na koncerte u Chicagu i Torontu.
Njegov album “Apokalipso” prije dva desetljeća osvojio je čak pet Porina i četiri Crna mačka, u povodu obljetnice objavljen je i nosač zvuka “ApoCalypso”, a 62-godišnji zagrebački kantautor, proslavljen još osamdesetih godina kao frontmen grupe Haustor, neumorno nastupa u regiji i po svijetu. Od hotela na Upper West Sideu prošetali smo do Riverside Parka, gdje smo razgovarali uz pogled na New Jersey i rijeku Hudson. Nakon povratka iz Amerike, na redu je veliki koncert “Zvuk oluje“ 23. studenog u zagrebačkoj Tvornici, a uz tri objavljena singla “Barbara“, “Pješčane oluje“ i “Tamni jorgovan“ Rundek&Ekipa planiraju napraviti i zajednički album.
Jeste li ikada bili u New Yorku?
– Prvi sam put ga posjetio prije tri godine kada je supruga Sanda Hržić režirala koncert “Anđeli i heretici” s elementima predstave u suradnji s Katarinom Livljanić, profesoricom srednjovjekovne glazbe na Sorbonni i voditeljicom ansambla Dialogos u Parizu. Došao sam kao pratnja i malo im navečer pomagao oko zvuka, a preko dana sam lunjao okolo. Obišao sam klasične turističke destinacije: Ground zero gdje su srušeni neboderi Blizanci, talijansku četvrt, Greenwich Village, Times Square i Central Park. Svi su me upozoravali da je New York užasno užurban, no nisam stekao taj dojam: grad je pun zelenila, ljudi su bili vrlo ugodni i “cool“, a kao vegetarijancu svidjelo mi se što je izvrsna ponuda restorana koji služe jela bez mesa.
Jeste li još uvijek vegan?
– Više bih rekao da sam vegetarijanac jer ponekad pojedem neko jaje ili malo sira. Dosta je razloga da ne ubijam i jedem životinje, od etičkih i zdravstvenih do najvažnijeg da je mesna industrija jedan od najvećih svjetskih zagađivača okoliša. Što se tiče nacionalnih jela, volim raznolikost, inventivnost i kontrast okusa, najviše uživam u kineskoj kuhinji, draga mi je i japanska, a kako volim falafel i humus, volio bih u New Yorku kušati izraelska i libanonska jela.
Osim što pazite na prehranu, kako u gustom koncertnom rasporedu fizički ostajete u formi?
– Na svu sreću ne sviramo uvijek dan za danom. Iako su koncerti fizički iscrpljujući, mi još uvijek u njima uživamo i zabavljamo se na sceni. Ne bih to više radio da me ne ispunjava.
Kako se rodila ideja za obljetničku turneju “Apocalypso sada”?
– Izdavačka kuća Dancing Bear pitala me imam li neke neobjavljene materijale s tog albuma za obljetničko izdanje pa mi se pružila prilika da remasteriram “Apokalipso”, što sam oduvijek htio napraviti. Nekako je logično bilo da napravimo i koncertnu proslavu te obljetnice. Kako sam dosta pratio domaću scenu tijekom boravka u Zagrebu, pozvao sam izvrsne mlade glazbenike da nam se pridruže. To su Silvio Bočić na bubnjevima, Roko Crnić na basu, Miro Manojlović na vibrafonu i udaraljkama i Ana Kovačić na saksofonu. Oduvijek sam htio u bendu još jednu djevojku, a Ana je još uvijek na Akademiji, vršnjakinja je albuma “Apokalipso” i odlično se uklopila s trubačem Igorom Pavlicom, s kojim sam svirao još sredinom osamdesetih u Haustoru. Od starijeg dijela benda tu su i violinistica Isabel i multiinstrumentalist Dušan Vranić – Duco.
Proradili ste i na scenskom nastupu…
– Htio sam da koncert bude jedna lijepa scenska cjelina, a u tome mi je pomogla Sanda, inače kazališna redateljica. Nismo štedjeli ni truda ni novca, angažirali smo kostimografa Olivera Jularića, koreografkinju Irmu Omerzo i zagrebačku eksperimentalnu filmašicu Hrvoslavu Brkušić za videoprojekcije. Turneja je počela sredinom lipnja na Tašmajdanu u Beogradu i do sada smo zavrtjeli tridesetak koncerata, kako se kaže, u “našoj regiji”.
Je li vam drago što ponovno možete plesati na sceni?
– Da. Više ne moram stalno svirati gitaru ili biti koncentriran na pedale i procesore kao kada smo nastupali kao trio. Ples u Apocalypsu Now nije spektakl američkog tipa s naučenom koreografijom, nego je nadogradnja našeg prirodnog scenskog pokreta. Još od početka karijere i Haustora volim izvoditi plesne pokrete i pantomimu na pozornici.
Je li ova turneja i svojevrstan glazbeni vremeplov s obzirom na to da svirate i hitove Haustora?
– Prvo smo samo na bisu izvodili “Šejn” i ”Šal od svile”, no u Americi je publika koja vjerojatno slabije poznaje naš opus posljednjih godina pa smo odlučili odsvirati i druge stare hitove poput “Ene” i “Uzalud pitaš”.
Koja vam je prva asocijacija na novi val?
– Malo mi je dosadilo glorificiranje i mistificiranje tog novog vala. Kreativno je to bio vrlo bogat period i snimljene su mnoge odlične pjesme, ali kao da je razvoj nove glazbe zaglušen tim novim valom i čini mi se kontraproduktivnim toliko ga veličati.
Možete li povući paralelu između ondašnjih i današnjih bendova?
– U ono doba nije bila uobičajena fluktuacija glazbenika, bio si stalno u jednom bendu i zastupao si jednu stvar. Danas je drugačije, dosta mladih glazbenika se rotira i svira s više bendova. Kada sam u Zagrebu, obavezno odlazim poslušati svirke u “Vinyl bar” u Bogovićevoj ulici. Tamo sam mnogo puta uživao u sjajnim nastupima poput onih Mimika orkestra saksofonista i kompozitora Maka Murtića. Nažalost, kod nas šira javnost nije otvorena za novu glazbu. Radiostanice imaju dosadan i usko formatiran izbor glazbe.
Diplomirali ste režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Jeste li ikada požalili što ste se umjesto redateljske karijere posvetili glazbi?
– Nisam. Očito sam talentiraniji za glazbu nego za režiju. Glazba i nastupi su mi dovoljno zanimljivi da nemam potrebe da se vraćam u kazalište. Dosta sam režirao radio drame i pisao filmsku glazbu, a zadnje sam s Triom realizirao glazbu za dokumentarni film “Generacija ‘68.”, za što smo i nagrađeni Zlatnom arenom u Puli. Bavljenje zvukom uzbudljivo mi je i bogato, a baveći se glazbom za film i kazalište, imam osjećaj da sam u prednosti jer sam ipak to studirao.
Koliko vam je popularnost godila u osamdesetima: bili ste među glavnim frajerima u Zagrebu, a žene su vas obožavale?
– Lagao bih kad bih rekao da mi nije godilo, a žene su me uvijek fascinirale i inspirirale. Lijepo je kad ti ljudi kažu da su im tvoje pjesme bile putokaz i inspiracija, a s druge strane to je dvosjekli mač. U jednom trenutku ti postane teret kad ti ljudi prilaze na cesti ili te zaustavljaju na svakom koraku. Mislim da je dobro da sam otišao u anonimnost Pariza jer bih teško podnosio stalnu izloženost i vjerojatno povjerovao da sam bogzna kako važan.
Kako je odlazak u Pariz 1991. bio prekretnica u vašem životu?
– S 35 godina taman sam bio na prekretnici: ili ću se prepustiti kolotečini do mirovine ili ću napraviti salto i otkriti potpuno novi prostor. Zezam se da sam bio “ratni profiter”, kao i mnogi drugi koje je rat izbacio iz normalnih života. Odlazak u Pariz nije bio lagan, ali sam s njim sigurno dobio na širini i obogatio se. Tamo nam se 1991. rodilo dijete i bilo je glupo da se s bebom vraćamo u Hrvatsku. A i krenuli su poslovi: predstava u Londonu, Sanda je režirala neke predstave za koje sam pisao glazbu, a poseban projekt bio je radiobrod. Usred Jadrana na brodu od šezdesetak metara s tridesetmetarskom antenom na sebi plutalo je nas petnaestak iz raznih redakcija, a ja sam bio jedan od dva glazbena urednika. Emitirali smo program teleksom povezani sa svjetskim novinskim agencijama, a radiovezom bili smo povezani s frontama u Bosni gdje smo pokušavali pomoći povezati raštrkane obitelji.
Jeste li znali francuski prije dolaska u Pariz?
– Nisam. Učio sam ga na cesti. Još se uvijek zezam da sam nepismen na francuskom jer mi ga je komplicirano pravilno pisati, ali zato bez problema čitam novine i knjige i normalno komuniciram. Obavezno bar dvaput godišnje posjećujemo Pariz i ostajemo mjesec-dva da obiđemo prijatelje i uživamo u bogatom društvenom i kulturnom životu.
Izjavili ste da je uz glazbu vaš najveći uspjeh sin David Vid Dimitrij Sebastijan Ernest Viktor, poprilično nesputanog i boemskog duha. Preplovio je Atlantik, nastupao s vama, stalno je u pokretu… Čime se trenutačno bavi?
– On je izučeni tesar, ali ima ideju da to svoje znanje gradnje drvenih kuća može primijeniti gdje god se nalazi – što je veliki kapital i sposobnost da opstane bilo gdje. Nedavno je s prijateljem kupio veći brod, od 14 metara, s kojim planiraju iduće ljeto napraviti veliku mediteransku turneju s cirkuskom predstavom i filmskim platnom napetim među jarbolima. U Parizu mu je baza iako je rijetko tamo i dosta vremena provodi na jugu Francuske.
Uvijek ste bili društveno angažirani, ne samo u stihovima poput “izađi i bori se” iz “Šejna”, nego ste i vrlo aktivni u borbi protiv raka, zalažete se za vožnju biciklom, član ste udruge Zemlja za nas (dio koje je i vaše ekoimanje na Braču), ambasador ste ekoloških proizvođača Dalmacije…
– Situacija je kritična. U tijeku je šesto masovno izumiranje vrsta u povijesti ovog planeta i prvo izazvano djelovanjem jedne od tih vrsta – ljudske. Moguće je da dođe do nagle klimatske promjene koja je posljedica topljenja leda na polu, efekta staklenika od našeg izgaranja nafte, industrijskog uzgoja životinja pa, posljedično, otpuštanja metana iz odleđenih prostranstava. Ukratko, lavina koju bismo možda mogli usporiti drastičnim promjenama funkcioniranja ove industrijske civilizacije, u što je teško povjerovati... Svaki su dan sve dramatičnije poruke zbog klimatskih promjena i zagađenja Zemlje, na što nas znanstvenici stalno upozoravaju. Vrijeme je da kao ljudska vrsta toga postanemo svjesni i budemo odgovorni prema prirodi i drugim živim bićima. Prvo polazim od sebe: već dvije godine plastične vrećice ne ulaze u našu kuću, ne jedemo meso i mliječne prerađevine, kompostiramo, a pokušavam podržati razne inicijative poput zadnje na prosvjedima u Zagrebu za zatvaranje klaonica i protiv lova. Naša je uloga sada na ovom planetu da se okrenemo prirodi i ponovno otkrijemo svetost života.
Baš kao u stihovima “pođimo na selo” iz pjesme “Ula ulala”, i vi ste se nakon godina života po metropolama skrasili u malom otočkom mjestu. Kako izgleda vaš život u Povljima na Braču?
– Kao da smo zemljoradnici: već smo pobrali masline, jer je bila sušna i loša godina, a imamo vrt u kojem uzgajamo sve povrće za naše potrebe. Na otoku najviše volim kasne jeseni i zime, kada mrak pada već oko pet poslijepodne i kada se u tim dugim i tihim večerima mogu baviti glazbom.
Jeste li poprimili dalmatinsku grintavost: “nije dobro kad je bura jer je studeno, a nije dobro ni kad je južina jer vas inšempja gnjilo vrime”?
– Uvijek su nas upozoravali da ne dolazimo na otok zimi kad udari bura jer će nas zakucati u kuću. Po mom iskustvu zadnjih deset godina nisu uopće strašne te bure, tek sam par puta doživio orkanske udare. Gore mi je kad je dva tjedna mirno more i sunce bez oblaka, kao da sam u sanatoriju jer nema nikakve promjene. Ne nedostaje mi ništa na otoku, s mještanima se uzajamno poštujemo, a družimo se sa susjedima, mladim umirovljenicima: on je Amerikanac, a ona Šveđanka.
Kada ste se najbolje osjećali u vlastitoj koži? Izjavili ste da se nikada niste osjećali slobodno kao sada u 62. godini…
– Sigurno se u čovjeku slegnu neke strasti i manje je nagonskih stvari koje izazivaju komplikacije. Došao sam u period mira: dijete je poraslo i zna se samo brinuti o sebi, mama je još dobro, a ja sam još uvijek u snazi i na sreću nemam problema sa zdravljem.
Što vam je najvažnije u odnosu s partnericom: sa suprugom Sandom ste 35 godina…
– Sanda i ja nismo samo životni suputnici nego i partneri u mnogim projektima. Uzajamno smo se uvijek pomagali, a bez nje kao savjetnika u mom stvaranju mnoge bi stvari izgledale drukčije. I na tome sam joj zahvalan.
Pogledajte gostovanje Darka Rundeka u emisiji Semiotika
E moj Darko, stari ti je bio na Križnom putu, a ti ode svirati u Beograd. Kaj reći. LP