Potkraj prosinca s Nove TV stigla je vijest o pojačanju u redovima informativnog tima. Ekipi Dnevnika Nove TV pridružio se poznati televizijski meteorolog Nikola Vikić-Topić. Televizijsku karijeru započeo je još 2012. godine na RTL-u, a godinu dana radio je i kao nastavnik fizike u osnovnoj školi u Hrvatskom zagorju, u mjestu Brestovcu Orehovičkom. Rođeni Zagrepčanin dio djetinjstva s obitelji proveo je i u SAD-u, a je li ikada požalio zbog povratka u Hrvatsku, čime ga toliko fascinira meteorologija, smatra li svoj posao stresnim, Nikola je otkrio u intervjuu za Ekran. Govorio je i o velikoj životnoj želji koju uskoro planira ostvariti - putu u Nepal, i to na biciklu.
Odnedavno vas gledamo na Novoj TV u minutama posvećenim vremenskoj prognozi. Što vas je motiviralo da se odlučite na taj novi profesionalni izazov?
Na RTL sam došao još kao student i ondje proveo osam lijepih godina tijekom kojih sam radeći naučio puno o prognozi i medijima te stekao brojne prijatelje za cijeli život. Prije dvije godine promijenio sam posao i počeo raditi u Hrvatskoj kontroli zračne plovidbe kao prognostičar. Te posljednje dvije godine karijeru sam više razvijao u prognostičkom smislu, koncentrirao se na nova znanja i učio, no televizija, a osobito televizijska prognoza, i dalje su mi velike ljubavi. Potkraj godine pružila mi se prilika za dodatni angažman na Novoj TV što sam doživio kao profesionalni izazov i rado ga prihvatio. Uz to, suradnja s iskusnim kolegama Ivanom Čačićem i Darijem Brzojom, od kojih mogu mnogo naučiti, bila mi je velika čast. Kad se sve zbroji – novo okruženje, kolege i svaki dan koji sa sobom nosi nove zanimljivosti – mislim da je ovaj posao pravo osvježenje za mene.
Sjećam se da sam na početku jako puno vježbao, ali i gledao i pratio mnoge kolege na televiziji - Milana Sijerkovića, Ivana Čačića, Zorana Vakulu, Lovru Kalina, Tomislava Kozarića, Dunju Mazzocco Drvar, Darija Brzoju, Anu Bago i mnoge druge. Kod svakoga vidite nešto što vam se svidi i pri tome razvijate neki svoj stil i tražite svoj put.
Kada ste shvatili da želite biti meteorolog? Ljubav prema tom zanimanju dijelom ste zasigurno naslijedili i od oca Dražena...
Zapravo sam dosta kasno to shvatio, tek pri kraju srednje škole, iako me uvijek zanimala znanost, osobito matematika i fizika, na kojima se meteorologija i temelji. Trebalo mi je neko vrijeme da otkrijem meteorologiju, ali kad sam čuo za taj studij na Geofizičkom odsjeku PMF-a, iste sekunde sam znao da je to ono što želim. Dijelom zahvaljujući roditeljima i bakama i djedovima koji su se svi bavili znanošću, i to većinom prirodnim znanostima. Mama i tata su kemičari, nona je fizičarka, druga baka bila je arheologinja, jedan djed liječnik, a drugi strojar. Sve je to utjecalo na mene i moju zainteresiranost za znanost. I moram reći da nisam pogriješio, vrijeme studija na Geofizičkom odsjeku PMF-a jedno mi je od najljepših u životu. Riječ je o relativno malom odsjeku PMF-a s vrhunskim profesorima, na kojem je obiteljska i prijateljska atmosfera, a znanjem koje pruža studentima daje široke mogućnosti u Hrvatskoj i svijetu.
Početkom devedesetih nekoliko godina živjeli ste s obitelji u Americi jer je vaš otac radio na National Institutes of Health u Marylandu. Po čemu najviše pamtite djetinjstvo u SAD-u? Je li vam žao što niste ostali ondje živjeti?
Nije mi žao, lijepo nam je bilo u Americi, ali dom je dom. Drago mi je da imam to iskustvo života u Americi, makar kao dijete, no volim život u Hrvatskoj, mislim da imamo predivnu zemlju. Iz SAD-a imam neka fragmentarna sjećanja, poput velikog snijega u Minnesoti, dugih putovanja autom, proljeća nevjerojatnih boja u Washingtonu i prijatelja koji su dolazili iz raznih krajeva svijeta.
Jedno ste vrijeme radili i kao nastavnik fizike u osnovnoj školi u Hrvatskom zagorju, u Brestovcu Orehovičkom. Kakvi ste bili kao profesor? Što vam je bio najveći izazov kao prosvjetnom radniku?
Kakav sam bio kao profesor morali biste pitati moje učenike. A ja vam mogu reći da su oni bili vrlo pristojni, dragi i zainteresirani za znanost. Nastojao sam im fiziku pokazati kroz igru i pokuse, a tako je i mene učila moja nona. Smatram da napredak jedne zemlje počiva na obrazovanju te da bi prosvjetni radnici trebali biti adekvatno plaćeni i uvažavani, što bih i izdvojio kao najveći izazov tog posla.
Mislim da su ljudi posljednjih desetak godina sve više zainteresirani za znanost, pa tako i za meteorologiju, osobito za klimatske promjene, a posebno mi je drago da djecu jako zanimaju pokusi i pojave iz meteorologije. Predavanja ponekad držim za ciljane skupine, za planinare, gorske spašavatelje ili ribiče, ronioce, a ponekad i za opću populaciju, u knjižnicama ili školama. Odziv je dobar, pitanja je uvijek mnogo te mi se čini da vrijeme prilično zanima ljude. Svima nam prije ili kasnije planovi i/ili životi ovise o vremenu. Tehnologija je u svim segmentima otišla daleko naprijed, no opet nam jedna obilnija kiša ili jak vjetar mogu puno toga poremetiti. Spriječiti nevrijeme ne možemo, no možemo se prilagoditi i promijeniti plan znamo li tu informaciju unaprijed.
Čini se da ljudi još najviše vjeruju prognozama koje vide na TV programu. Zbog čega? Zašto prognoze na internetu ipak ne ulijevaju toliko povjerenja?
Mislim da je još uvijek ljudima najvjerodostojnija prognoza koju vide na televiziji upravo zato što vide osobu koja im je prezentira te znaju tko stoji iza tih riječi, a time te riječi dobivaju težinu, prepozna se da iza njih stoji neko znanje, neki rad i trud. U koroni je osobito došlo do izražaja to koliko je važan izvor informacije. Zato u posljednje vrijeme volim reći, ako mi se pokvari auto, ići ću mehaničaru, ako me boli zub, otići ću zubaru. Stoga mi je drago, i logično, da većina ljudi najviše vjeruje meteorolozima kad je u pitanju prognoza. Problem s prognozama na mobitelima je to što ih ne prezentiraju meteorolozi. Daju nam čisti, sirovi izračun modela odnosno računala, a modeli nisu savršeni. Nismo ni mi, daleko od toga, ali smo, zasad, ipak bolji.
Je li vas pogrešna prognoza nekad koštala ili ste uvijek spremni na sve vremenske uvjete?
Pokisnuo sam puno puta (smijeh) jer kišobran rijetko nosim, gotovo nikada, čak i kad znam da će kiša. Na neki način volim kišu, bilo bi dosadno kad bi uvijek bilo sunce.
Možda postoji neka mala vrsta pritiska, ali nije to tako strašno. Naravno da svatko od nas želi svaki put dati savršenu prognozu, no to, nažalost, nije moguće. Najteže su one granične situacije, kad o jednom Celzijevu stupnju ovisi hoće li padati kiša ili snijeg, ili o malo vjetra i oblaka hoće li nastati magla i zadržati se cijeli dan ili će biti vedro. Važno je iz pogrešaka učiti i nešto naučiti, kao i u svemu u životu. Srećom, naše mogućnosti iz godine u godinu sve su bolje i veće.
Slobodno vrijeme najradije provodite u prirodi i na biciklu, na kojem ste u proteklih deset godina prošli gotovo cijelu Hrvatsku. Što vam je idući cilj? Je li u planu neka avantura i izvan naših granica?
Najveća mi je želja, još od ranih studentskih dana, biciklom otputovati u Nepal. Još od mlađih dana me privlači istok, Azija, osobito Nepal, i Indija u koju sam imao sreće otići s tatom dvije godine prije korone. Sviđa mi se opuštenost, tolerantnost i otvorenost tamošnjih ljudi, njihova nevjerojatna kultura i religija, pa naravno i hrana. Vjerojatno me tata zarazio time, on je bio u Indiji barem 4, 5 puta... Uz to, s tatom planiram prijeći Camino de Santiago, kad napokon ode u pravu mirovinu, no to su sve planovi za neku srednju budućnost. Zasad malim koracima – kad god uhvatim nekoliko slobodnih dana, isplaniram neki izlet u prirodu s djevojkom i prijateljima. Na ljeto bih volio još jednom otići na istok, u Slavoniju, treći put biciklom. Ondje se čovjek uvijek osjeća posebno dobrodošlo, a i slavonska nizina idealna je da razbistrite glavu i maknete se od svakodnevne vreve, mobitela i ubrzanog ritma života. Kad imam manje slobodnog vremena, uvijek rado odem na Medvednicu ili Samoborsko gorje, a u posljednje vrijeme više pješice nego biciklom.
VIDEO>>Počinje izbor za Večernjakovu ružu: Sve nominirane potražite u Večernjem listu i na portalu