Prije 53 godine, u travnju 1971. objavljen je posljednji album grupe The Doors "L.A. Woman", ubrzo nakon kojeg je Jim Morrison preminuo u Parizu. Prije dva tjedna bila je godišnjica otkako je početkom 1991., upravo vezano uz okruglu obljetnicu Morrisonove smrti, američki redatelj Oliver Stone snimio igrani film o rock grupi The Doors i na velika platna kino dvorana donio priču o jednom od najznačajnijih sastava u povijesti rocka.
Zadnjih tjedana na nekoliko streaming platformi moglo se ponovno pogledati film s Valom Kilmerom u glavnoj ulozi Jima Morrisona, iako sam oduvijek mislio da bi Eric Bana bio puno pogodniji i prirodniji izbor glumca, ujedno i sličniji Morrisonu. Zapravo je bilo čudno da netko već ranije, prije Stonea, nije pokušao s takvim filmom, budući da je život prednjeg čovjeka grupe bio izuzetno filmična priča o "buntovniku s razlozima". Ujedno, doticala je mnoge važne dijelove američke stvarnosti i odrastanja i uozbiljavanja rock kulture u šezdesetima. Pored neupitnog umjetničkog značaja, život i smrt Jima Morrisona bili su svojevrstan reality show prije negoli je taj termin skovan.
No, kao i u mnogo drugih primjera, filmska verzija kakvu smo dobili od Olivera Stonea u velikoj je mjeri nedovoljno otvorila "vrata percepcije" publike koliko bi The Doors zasluživali, jer se poslužila tipičnim Stoneovim manirizmima pri seciranju američkih fenomena vezanih uz važne osobe, kao i u filmovima o Johnu Kennedyju ili kasnije o Aleksandru Makedonskom. S druge strane, sjajan dokumentarac o Jimu Morrisonu "Posljednji dani u Parizu" mogao se zadnjih godina u nekoliko navrata pogledati i na HTV-a, a upravo taj film donosi detaljan pregled zadnjih mjeseci života koje je Jim Morrison proveo tamo s djevojkom Pamelom, novim francuskim prijateljima, da bi nenadano u srpnju 1971. završio na pariškom groblju Père-Lachaise.
VEZANI ČLANCI:
Uglavnom, polovično iskorištena filmska prilika Olivera Stonea bila je više kolaž atrakcija koje su Morrisona prikazale puno jednodimenzionalnijim likom nego je to bila njegova glazba, poezija ili život. Ta glazba koju su The Doors snimili u samo četiri godine, između 1967. i 1970., ostaje spomenikom vremenu i godini u kojoj su sastavi poput njih sa zapadne strane Amerike, ili Velvet Underground i Lou Reed s istočne, razmicali dotadašnje granice "percepcije" rock glazbe i svijesti, da se opet poslužimo rečenicom Williama Blakea "The Doors of Perception" koju je Aldous Huxley 1954. iskoristio za naziv svoje knjige, po kojoj su The Doors odabrali ime.
Razlika između briljantnog posljednjeg "L.A. Woman", snimljenog 1970. s udebljanim Morrisonom napuklog glasa, nije mogla biti veća spram podjednako sjajnog, ali drugačijeg prvog albuma grupe iz 1967. Nekima je iz današnje perspektive možda i teško zamisliti koliko je 1967. bila prijelomna godina u razvoju rock glazbe. Upravo te 1967., i dijelom godinu ranije, rock glazba je "odrasla" u rukama novih imena i postigla neke od svojih ponajvećih artističkih zgoditaka koji su odredili ne samo glazbenu nego i kulturnu scenu sve do danas.
Zanimljivo je da su nekoliko najvažnijih albuma prijelomne 1967. godine bili debitantski radovi novih izvođača. Tada ih još nisu zvali "nade godine", ali je njihov utjecaj postao i ostao prijeloman sve do danas. Osim Pink Floyda u Londonu, Velvet Undergrounda i Loua Reeda u New Yorku, treći značajan dio tog pomaka iz 1967. činili su The Doors iz Los Angelesa. Njihov debitantski album s početka 1967. donio je, osim Jima Morrisona kao jednog od najutjecajnijih autora i pjesnika rocka, sasvim drugačiju vizuru i predstavljao možda prvi artikulirani primjerak art-rocka.
Potpuno suprotstavljeni tadašnjoj idili djece cvijeća i dominantnom eskapizmu strategije "mir-ljubav-razumijevanje", The Doors su na scenu sunčanog Los Angelesa i svjetsku pozornicu donijeli tamne teme smrti, tjelesne strasti i rock-teatar čiji je glavni glumac bio Morrison. Sve skupa frapantan je skup dokaza koliko su novoga Morrison i društvo donijeli na svijet kao debitanti i mlađahni 24-godišnjaci. Unutar tadašnje rock scene, i američke i engleske, nije se radilo samo o novom valu, već o potpunom drugačijem načinu razmišljanja, glazbi i kreativnim kanalima koje su koristili Morrison i The Doors.
Goleme utjecaje na budućnost svjetske glazbe najkraće je naznačiti činjenicom da bez Jima Morrisona ne bi bilo Iggyja Popa, Nicka Cavea, a niti David Bowie ne bi bio isti. Kandidata ima još podosta, ali ovi su možda najvažniji za shvatiti koliki su kreativni potencijal oslobodili Morrison i The Doors. Kako je to netko duhovito primijetio, između tamnih tema o smrti i nadahnute ljubavne poezije, Morrison je bio jedini pjevač koji je mogao unutar jedne pjesme nekoliko puta ponoviti riječ "ljubav" a da ne zazvuči patetično, već sugestivno.
Dok je priča trajala, Morrison je tendenciozno prkosio prirodnim zakonima, ali još više očekivanjima javnosti i bio pogonski kotač mnogih promjena. Kao što je na početku rada zbog potreba odmetničke biografije tvrdio da su mu roditelji umrli, kasnije je uz pomoć Raya Manzareka, Robbieja Kriegera i Johna Densmorea temeljito "pokopao" mnoga tematska ograničenja rock-glazbe i umjetnosti 20. stoljeća, postavši usput jedinica za mjerenje pobunjeništva.
Za razliku od uobičajene flower-power estetike sredine šezdesetih, The Doors su, kao i Velveti s Louom Reedom, bili primjer drugačije sviračke optike, grupe koja je ozakonila art-rock estetiku ambicioznim spajanjem rock glazbe i teatra, te pjesništva koje je u Morrisonovu slučaju bilo jednako bitno kao i scenski nastup ili strastveno prerađivanje blues korijena u sasvim novi glazbeni rukopis. Ukratko, The Doors su gledali naprijed. Budući da je pored umjetničkih pothvata rad Doorsa i Morrisona bio sociološki, pa i politički osjetljiv u subkulturnim prevratima druge polovice šezdesetih, sudjelovali su u događajima koji su odavno postali opća mjesta medijske percepcije.
Površnih impresija o radu postave o čijem se prednjem čovjeku najčešće govori kroz prizmu arhetipskog "reality showa" koji je vodio, te brojnih skandala, skidanja na pozornicama, hapšenja i problema s alkoholom, dio je i novije medijske slike stvorene filmom Olivera Stonea. No, za razliku od svih kasnijih skandala koji su postali dizajnirana djelatnost mnogih rock-karijerista, Morrisonov "raz(ba)rušeni" životni stil dio je vremena čiju mitsku dimenziju nadvisuje samo suluda riskantnost doživljenoga. Čak i u zadnjoj fazi rada, s Morrisonovom bradom i pridodanom kilažom, Doorsi su, nasuprot predrasudama, bili vrlo sposobna sviračka jedinica, što pokazuje i sjajan album "L.A. Woman" koji na visokoj razini zatvara opus grupe.
VIDEO: Dado Topić otvoreno o pjesmi Baby Lasagne: 'Totalni promašaj'