Bibliju nećete pronaći baš u svakom švedskom domu, ali sudeći po statistikama, hoćete minimalno jedan album grupe Abba. Tako je barem 1981. pisao popularni glazbeni časopis New Musical Express. Bila je to ujedno i godina u kojoj se spekuliralo je li švedskom BDP-u više pridonijela proizvodnja i prodaja automobila Volvo ili albuma Abbe. Kako su takve usporedbe, iako možda malo nategnute, ipak mogle držati vodu, govore i mnogi impresivni rekordi koje je ta grupa postigla, uključujući i više od 400 milijuna prodanih nosača zvuka. Više od njih prodali su jedino Beatlesi i Queenovci, a manje od njih i Rolling Stones, Oasis, Spice Girls, U2, Boney M... Posebno je zanimljivo da su oko polovicu te brojke, dakle 200 milijuna, prodali nakon što su se kao grupa i službeno raspali davne 1982.
“Te godine uzeli smo stanku koja još traje, a tako će i ostati. Nikad nas više nećete zajedno vidjeti na pozornici”, bio je 2016. vrlo jasan jedan od osnivača Abbe Björn Ulvaeus (76). I svi su mu vjerovali jer je grupa desetljećima dobivala doista silne, rekli bismo gotovo nemoralne financijske ponude da se vrati na pozornicu. Početkom 2000. odbili su basnoslovnih milijardu dolara da održe zajedničku povratničku turneju. Björn, ali i drugi članovi grupe uvijek su inzistirali na tome da Abba ostane zapamćena u onom svjetlu u kojem je pamtimo između njezina nastanka 1974. i raspada 1982.
Što se u posljednjih nekoliko godina promijenilo teško je točno dokučiti, jer članovi benda to ni sami u svojim izjavama baš najbolje (zasad) nisu uspjeli objasniti, ali 2. rujna dogodilo se ono čemu su se generacije potajno nadale – službeno je potvrđeno da se Abba vraća u punom sastavu. I to ne samo da se vraća, nego je snimila album s 10 novih pjesama, od kojih su dvije i objavljene upravo tog 2. rujna. Obje su se u samo četiri dana uspjele probiti u top 10 singlova u Velikoj Britaniji. Album će u prodaju biti pušten 5. studenoga ove godine, a 22. svibnja 2022. u Londonu će početi svjetska virtualna turneja na kojoj će nastupati virtualne i pomlađene verzije pravih članova. Za izradu koncerta korištena je tehnologija koja je još naprednija od hologramske koja je korištena za održavanje virtualnih koncerata Whitney Houston i 2Paca, a kako bi se pokazala u svoj svojoj raskoši sagrađena je i posebna dvorana za 3000 ljudi. Članovi grupe pet su tjedana snimali nastup i, još važnije, vlastite fizionomije i pokrete na pozornici, radi čega su obrijali brade nakon pedesetak godina kako bi im tehničari mogli uzeti vjerni “otisak” lica.
“Žene se nisu brijale, ali ja sam se prvi put nakon 50 godina vidio bez brade”, novinarima je u svom stilu prokomentirao Benny Andersson (74) koji s Björnom čini muški dio Abbae. Natuknuo je kako je to, iako se svi znaju više od pola stoljeća, bilo ujedno i prvi put da su ga članovi sastava vidjeli obrijanog.
A glazbena karijera tada golobradog Anderssena započela je, moglo bi se reći, još dok je bio sasvim mali klinac. Prvo glazbeno iskustvo stekao je u svojoj obitelji jer su mu otac i djed voljeli harmoniku te su ga na njoj naučili svirati mnogo švedskih folk-pjesama. Prvu harmoniku dobio je u dobi od šest godina, a s deset počeo je pohađati satove klavira, no ubrzo mu je to dosadilo. Napustivši u petnaestoj godini školu, počeo je svirati u klubovima za mlade gdje je sreo svoju prvu djevojku Christinu Gronvall.
Ubrzo su dobili dvoje djece, ali se nikada nisu vjenčali. Sredinom šezdesetih postao je klavijaturist švedske rock’n’roll grupe The Hep Stars koja je tog desetljeća u svojoj domovini prodala više nosača zvuka od tada planetarno popularnih Beatlesa. Menadžer Hep Starsa bio je Stig Anderson, koji je kasnije postao i menadžer Abbe te je odigrao veliku ulogu u tome da od benda stvori planetarno popularni fenomen. Benny je 1964. na jednoj zabavi u švedskom gradu Vasterviku susreo dvije godine starijeg Björna Ulvaeusa koji je tih godina svirao u The Hoote Singersima, također popularnom švedskom folk-sastavu čiji je menadžer također bio Stig Anderson.
Neuspjeli brakovi
“Benny i njegovo društvo činili su se kao dobri momci, pa sam ih pozvao k sebi na druženje. Idući dan otišao sam u vojsku, a tada je obvezni vojni rok trajao 18 mjeseci. Bennyja sam opet susreo 1966. godine u Göteborgu. Napili smo se i otišli do mene te počeli zajedno pisati neku pjesmu. Zvala se ‘It isn’t easy to say’ i kasnije ju je njegov bend čak i snimio, ali je, iskreno, bila baš neugodno loša. Između Bennyja i mene se, unatoč tome što nam ta prva pjesma i nije bila neko remek-djelo, stvarala neka prijateljska i stvaralačka kemija. Jako mi se kod njega svidjelo što je imao poseban, nekako sirov i iskren smisao za humor. Prvu zajedničku turneju imali smo u Finskoj s njegovim Hep Starsima, i to nakon što me u panici nazvao i pitao mogu li uskočiti kao zamjena za njihova gitarista koji je otišao na turističko putovanje u Španjolsku i jednostavno se nije vratio na vrijeme”, govorio je Björn o počecima prijateljstva koje traje i danas.
Zajedno su nakon te turneje dogovorili buduću suradnju koja je uključivala i osnivanje izdavačke tvrtke Union Songs, nakon čega su obojica 1969. upoznala i svoje buduće supruge, čiji su se glasovi idućih desetljeća brojnim generacijama urezali u pamćenje.
Možda i najzanimljiviju životnu priču od svih imala je Anni-Frid Lyngstad (75), poznatija kao Frida. Njezina majka, tada 18-godišnja djevojka koja je odrasla u malenom norveškom selu, tijekom njemačke vojne okupacije u Drugom svjetskom ratu bila je prisiljena udati se za njemačkog poručnika Alfreda Haaseja, s kojim je dobila Fridu. Bojeći se negativnih reakcija svojih sunarodnjaka Norvežana, koji su tada bili bijesni na sve one koji su imali ikakvu vezu s njemačkim okupatorima, nakon završetka rata preselila se s majkom i bakom u susjednu Švedsku.
Fridina je majka umrla kad su malenoj Fridi bile samo dvije godine pa ju je nastavila odgajati baka. Kad joj je bilo deset, dospjela je na lokalno amatersko natjecanje u pjevanju, a godinu dana kasnije pjevala je na večeri koju je organizirala švedska podružnica Crvenog križa. Prvi posao dobila je 1958., u dobi od 13 godina, kao pjevačica jazza, a potom je osnovala svoj sastav The Anni-Frid Four. Idućih je godina nastupala i pobjeđivala po mnogim festivalima diljem svijeta, a najviše u Japanu i Venezueli. U ljeto 1969. susreće Bennyja Anderssona koji s njom ugovara glazbenu suradnju koja će tijekom sljedećih nekoliko godina rezultirati nastankom Abbe te također i njihovim zarukama iste godine kada su se i sreli.
Zanimljivo je da je i posljednja članica Abbe, fatalna plavojka Agnetha Faltskog (71) također imala 13 godina kada je sa svoje dvije prijateljice osnovala glazbenu grupu The Cambers s kojom je uskoro počela nastupati u lokalnim klubovima. U petnaestoj je napustila školu kako bi se posvetila karijeri, a prekid s dečkom inspirirao ju je da napiše pjesmu „I was so in love“ koja ju je 1967. lansirala u zvijezde. U Švedskoj je potkraj šezdesetih nizala hit za hitom, dosegnula je i prvo mjesto švedske glazbene ljestvice, a u svibnju 1969. susreće Björna Ulvaeusa u jednoj švedskoj televizijskoj emisiji te započinju suradnju iz koje će nastati Abba.
Frida i Annethe 1970. su najprije snimile prateće vokale za budući album svojih tadašnjih partnera, a nakon toga su prvi put zajedno odlučili i nastupiti u jednom restoranu u Göteborgu, i to pod imenom Festfolk Quartet. Dva para su se te prve dvije godine intenzivno družila, a iako su svi imali uspješne karijere te su unutar granica Švedske bili itekako poznati, čemu svjedoči i to da je vjenčanje između Björna i Annethe 1971. proglašeno vjenčanjem godine, zajednički nastupi im ipak nisu bili toliko česti.
Odnosno, svi su i dalje bili više fokusirani na svoje karijere, a to se počelo mijenjati 1972. kada su snimili prvu zajedničku pjesmu “People Need Love” pod nazivom Björn, Benny, Agnetha & Frida te dosegnuli drugo mjesto švedske top-ljestvice. Nedugo zatim singl je u SAD-u izdan na etiketi Playboy Records Hugha Hefnera. Drugi singl koji su snimili dosegnuo je prvo mjesto u Švedskoj, a 1973. pišu i izvode pjesmu “Ring Ring” koja je Švedsku trebala predstavljati na Eurosongu, ali nisu prošli – bili su treći u svojoj domovini.
Ali bilo je to prvi put da su zajednički nastupili pod imenom Abba, i to na prijedlog Bennyja Anderssona koji je predložio da se nazovu po inicijalima svojih imena. Neugodno su se iznenadili kad su shvatili da isti naziv nosi i tada najveća švedska tvrtka za transport ribe, ali umjesto tužbi i pravnih zavrzlama, Abba je Abbi dopustila da zadrži naziv. I ne samo to, u znak dobre volje tvrtka im je poslala nekoliko kutija tunjevine. U idućih godinu dana grupa se pokušala probiti na britansko tržište, ali bez previše uspjeha, a onda je došla 1974. i dogodio se “Waterloo”.
“I danas pamtim taj njihov nastup premda sam tada imao samo sedam godina. Pojava Abbe na dotad pretežno smeđe-sivoj Euroviziji izgledala mi je poput spuštanja svemirskog broda premda smo tada imali, a što drugo nego crno-bijeli TV. Čim je i u nas izašao album nazvan po istoimenom hitu “Waterloo”, nakumio sam majku da mi ga kupi i od tada se nikada, ni u vrijeme kad sam se smatrao okorjelim pankerom, nisam odrekao tog slatkog pop-užitka ili grijeha, kako vam drago, zvanog Abba”, riječi su kojima je taj nastup kroz svoje iskustvo opisao glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš.
“Waterloo” ne samo da je pomeo konkurenciju, nego je postao hit u cijelom svijetu, a lani je proglašen i najboljom pjesmom dosad izvedenom na Eurosongu. Sve hitove i rekorde koje su idućih godina snimili i postigli doista nema smisla nabrajati jer bi zauzeli dobar dio ovog teksta, a o njihovoj slavi dovoljno bi trebala govoriti činjenica kako je 1977. kada je grupa nastupala u Londonu ulaznice za Royal Albert Hall, koji prima 12 tisuća ljudi, zatražilo tri i pol milijuna fanova. Dvoranu su mogli napuniti nevjerojatnih 580 puta. Za vrijeme boravka u Australiji 1976. snimili su i dokumentarni film “The Best of Abba” čiju je premijeru vidjelo više ljudi nego što je gledalo prvo čovjekovo slijetanje na Mjesec. Skandal zbog najavljivanog pa otkazanog koncerta u Zagrebu sredinom sedamdesetih i medijska euforija koja je pratila najavu toga gostovanja nosila je naboj mnogo veće senzacije od gostovanja Stonesa u Domu sportova, koncerta Paula McCartneya i Wingsa, Deep Purplea, Jethro Tulla, Franka Zappe…
Na pitanje što je to bilo toliko primamljivo u toj glazbi koju su stvarali, i to do te granice da stotine svjetskih službenih i neslužbenih tribute sastava i danas pune dvorane diljem svijeta, a i mladi u klubovima u moru svega što se danas nudi Abbu jednostavno obožavaju, svatko će vjerojatno dati neki svoj odgovor.
Abba je u svojim pjesmama doista zadivljujuće i neopisivo lijepo stapala ljubav, erotiku, žudnju, nadu, sreću, svađu, rastanke, sjetu, melankoliju i tugu. Iako su bili i ostali, kako su ih nazivali, spasitelji pop-žanra, činjenica je da su oni takva raspoloženja i emocije uspjeli pobuđivati miješanjem doista svih i svakakvih žanrova kojima je baza bila majstorski skladani i savršeno izvedeni pop. Uz njega bi zatim mogli slušati disco-ritmove, kalifornijski i engleski rock, latino melodije, baroque-pop, glam, švedske folk-note i još tko zna kakve sve druge začine. Njihova glazba živjela je s njima, preko pjesama o zaljubljivanju i potrazi za srećom pa do onih o svađama i brakorazvodnim parnicama koje su uslijedile potkraj raspada grupe.
Stig Anderson, koji je do savršenstva ispolirao imidž benda: dvije ljepotice – hladne plavokose Nordijke Agnethe i otvorene privlačnosti crvenokose Anni-Frid, potpomognute kvalitetnim glazbenicima i skladateljima Anderssonom i Ulvaeusom potkraj benda, početkom osamdesetih, nije više uspio svijetu prodavati priču o toj njihovoj kemiji. Na njihovu posljednjem albumu, povremeno disonantnom i nadasve uznemirujućem, koji je više podsjećao na Joy Division nego na disco zvuk Abbe, mogla se gotovo opipati emocionalna uzdrmanost proizišla iz bračnih slomova. Nakon što su objavili da službeno prekidaju karijeru, zajedno su u javnosti viđeni samo nekoliko puta.
Prvi put četiri godine nakon kraja Abbe u emisiji švedske televizije posvećene Stigu Anderssonu u kojoj izvode njegovu pjesmu “Tivedshambo”, a nakon toga je trebalo proći čak 19 godina dok ih svijet nije ponovo vidio zajedno okupljene na jednome mjestu. Te 2005. pojavili su se na švedskoj premijeri mjuzikla “Mamma Mia!”. Koji se temelji na njihovim najpoznatijim pjesmama, a koji danas slovi za jedan od najpoznatijih svjetskih mjuzikla koji se više od 15 godina izvodi na Broadwayu.
Idućih godina u javnosti su zajedno viđeni još nekoliko puta, kao primjerice u Stockholmu 2013. na otvaranju Abbina muzeja, koji je prije nekoliko godina svrstan među tri najbolja nova muzeja u Europi. Glasine o tome da su na jednoj privatnoj zabavi u Stockholmu zajedno nastupili 2016. internetom su se proširile brzinom munje, ali osim nekoliko zajedničkih fotografija ništa drugo nikada nije dospjelo u javnost.
Više puta su se u proteklih pola desetljeća igrali sa živcima desetaka milijuna ljudi diljem svijeta šaljući kontradiktorne signale o tome hoće li i kada nastupiti, a čekanju je sada došao kraj. Iako neki odmahuju rukom govoreći kako nema smisla davati toliki novac za njihov virtualni koncert za koji ulaznice koštaju oko 900 kuna, organizatori tvrde da će osjećaj biti gotovo jednak nastupu uživo.
Možda i bolji, jer će “Abbatari”, što je naziv za njihove virtualne likove koji će se naći na pozornici, izgledati kao vjerne kopije četvero članova Abbe iz 1979. godine. Tehnološkim postupkom pomlađivanja i stvaranja takvih avatara, bude li turneja uspješna, mogla bi se otvoriti nova era zabavne industrije, što bi moglo postati i standard koncertne prezentacije.
VIDEO: Dino Jelusić: Većina me pamti kao "onog malog koji je gledao Sanji Doležal u dekolte"