Neustrašiva i uvijek originalna prva dama jazz-rocka Zdenka Kovačiček nedavno je objavila dugoiščekivani novi studijski album nazvan “Konstatacija jedne mačke”.
Činjenica da je prošlo 17 godina od posljednjeg Zdenkina albuma još više daje na vrijednosti ovom bogatom albumu prepunom odličnih suradnji, čiji su izlazak fanovi i kritika čekali s nestrpljenjem. Naime, Zdenka je prethodni studijski album “To Be Zdenka” objavila 2004. godine, na koji je uvrstila nanovo snimljeni hit iz 1999. “Žena za sva vremena”, čiji je autor Marko Tomasović. Suradnju s Tomasovićem Zdenka je nastavila i na ovom albumu, a dio tekstova ponovno je uzela od svoje prijateljice Slavice Maras, koja je napisala i tekstove za sad već kultni album “Frka”. Drugu polovicu tekstova na ovom albumu potpisuje Daniela Borovnjak.
Fascinantno je kako ste se ponovno poslužili tekstovima Slavice Maras, koji su očigledno i danas aktualni.
Nekako mi je u prirodi da vraćam povijest. Pjesma “Frka” izašla je prije 40 godina, a uslijedio je i istoimeni album. No ta se pjesma zahvaljujući grupi Nipplepeople pretvorila u jedan od najvećih domaćih hitova na našoj sceni, jer dosad ima više 12 milijuna pregleda na YouTubeu. Moram priznati da to nisam očekivala. Eto, izdala sam novi album nakon punih 17 godina, što je raritet, jer nije lako snimati album u ovim ekonomskim uvjetima. To je hrabar potez, ali izgleda da je zacrtano u mom sudbinskom putu da radim takve poteze.
Da vas odmah pitam o “Frci”. Lako je sada pjevati provokativne tekstove Slavice Maras, ali kako vam je bilo prije 40 godina? Znam da ste ipak morali ublažiti tekst pa ste pjevali “bluzicu” umjesto “guzicu” i “bjezgarije” umjesto “pi*darije”.
Slavica i ja bile smo jako dobre prijateljice. Ona je vodila naš off teatar Bagatella, u kojem sam pjevala i glumila. To je bio prvi off teatar kod nas. Ona je i sama bila ispred svog vremena i tu smo se i našle. “Frka” je prvi put izvedena na Zagrebačkom festivalu, a same smo odlučile prepraviti tekst jer smo znale da nećemo doživjeti opravdavanje. Jako nas je zabavljalo to, smijale smo se k’o blesave jer ta bluzica nije imala veze ni s čim u tekstu. No, i to je bila avangarda jer smo navele ljude na razmišljanje. Mislim da je glavna stvar u glazbi da postigneš neki efekt. Ne mislim tu samo na efekt ugode, nego je glavna zadaća da ljude potaknete na razmišljanje.
Ponovno surađujete i s Markom Tomasovićem, koji je autor pjesme “Žena za sva vremena”, vjerojatno jedne od vaših najpoznatijih pjesama?
Pjesmu je Marko napisao za mene, ali ona nosi veliku, jaku poruku svim ženama. Žena će uvijek nositi tri kuta kuće i brinuti se za obitelj. Otkad ja pamtim, žena je bila važna, jaka, stabilna i tako će i ostati.
Još jedna pjesma koja je posvećena jakim ženama je “Pozitivan primjerak”, duet s Remi. Pjesma je lani bila veliki hit, a dobila je i nominaciju za Porin?
Počeli smo plašljivo, ispitujući teren kod publike s pjesmom “Jutarnja frka”, koja je svojevrsni nastavak pjesme “Frka”. Izvela sam je na Zagrebačkom festivalu i dobila naznaku da će novi materijal publika prihvatiti. Već za iduću pjesmu imala sam ideju da gostuje Remi, koju smatram samosvjesnom ženom, koja mi jako imponira. Inače, volim modernu glazbu, mislim da reperi imaju u sebi ritam koji sam uvijek voljela. Remi piše dobre tekstove i daje do znanja kakav je njen stav o svemu. Tu sam napravila pun pogodak jer bilo je jasno da će mladi to prihvatiti. To nam je dalo vjetar u leđa da idemo dalje.
A onda je stigla i suradnja s Davorom Gopcem u pjesmi “Jaka”, koja je također imala uspjeha?
Da, i u mjesec dana ima gotovo 150 tisuća pregleda. YouTube je danas glavni pokazatelj uspješnosti, a pogotovo komentari mladih koji pišu da su se našle dvije legende. Jako sam zadovoljna.
Hajdemo se vratiti na vaše početke. Vi ste praktički odrasli na pozornici, jer imali ste samo 13 godina kada ste s Nadom Žitnik žarili i palili ne samo domaćim nego i europskim pozornicama. Duo Hani tada je bio senzacija?
Tada se nije moglo tek tako dobiti putovnicu i putovati po Europi. Srećom, glazbenici su mogli pa je i duo Hani putovao izvan granica. S pjesmom “U pola dva” postale smo jako popularne pa smo uz Vicu Vukova, 4M i Gabi putovale po inozemstvu. Tada se slušao San Remo ili Radio Luksemburg i mi smo kopirale strane trendove. Zato smo u Zagreb donijele svjetske trendove. Kada nas je čuo menadžer iz Austrije, pozvao nas je da pjevamo u Beču. Odmah smo nastupale na televiziji, a onda su nas pozvali i da pjevamo u američkim bazama u Njemačkoj. Međutim, onda smo se raspale i svaka je krenula svojim putem. Ja sam ostala nastupati po Europi, no uvijek sam se vraćala u svoj Zagreb, jer tih je godina zagrebačka scena bila bogata.
Jesu li vas roditelji podržavali, s obzirom na to da ste kao djevojčica odmah ušli u šoubiznis?
Mene roditelji, nažalost, nisu nikad podržavali. Oni su bili srednja klasa i očekivali su od svoje kćeri da završi fakultet, da se uda i ima djecu. Međutim, doživjeli su sve obrnuto od onog što su očekivali od svoje jedinice. U mom je životu uvijek bila borba da zadovoljim roditelje, ali i da zadovoljim svoju znatiželju za avanturama. Glazba mi je uvijek bila na prvom mjestu, a na neki način bila mi je zabranjena. Žao mi je što ih nisam usrećila odmah, nego tek sedamdesetih kada sam se potpuno vratila u Zagreb. Tako sam ih na neki način smirila, no nisam ipak završila fakultet. Upisala sam vanjsku trgovinu i željela sam čak upisati Akademiju dramskih umjetnosti, ali ni to nisam stigla jer sam bila prepuštena kaosu, rijeci koja me nosila. Bila sam preslaba da se tome oduprem.
Ljubav prema Zagrebu na neki je način i “krivac” što vam nije opstao brak s Rudyjem Kamperskym, za kojeg ste se udali kada vam je bilo samo 20 godina?
U tom sam braku bila sedam godina i on je u prvi tren bio idealan. Rudy je bio iz umjetničke obitelji, mama mu je bila balerina, a tata jedan od najpopularnijih austrijskih pjevača. Moj suprug bio je basist i šef našeg benda i nije želio neku veću karijeru. Ja sam tada imala ugovor s čovjekom koji je tada imao svoj studio, a kasnije je stvorio Boney M. Želio je i od mene stvoriti veliko ime u Europi. Tada sam čak bila proglašena i za jednu od tri najbolje pjevačice u Njemačkoj i trebale smo dobiti ugovor od njemačke diskografske kuće.
Moram vas prekinuti, zar ste to imali ugovor s čuvenim Frankom Farianom?
Da, on i njegov suradnik Fred Schreier namjeravali su sa mnom napraviti svjetsku karijeru, međutim ja sam tada bila na životnoj raskrsnici i sve je palo u vodu. Bez velike podrške mog supruga nisam se mogla snaći u tom svijetu. U to vrijeme nisam imala hrabrosti da se probijam sama i potpisujem ugovore. U tom glazbenom svijetu uvijek postoje ljudi koji vas žele iskoristiti i tu je vrebala opasnost. Kako se moj brak tada raspao, ja sam se vratila k mami i tati, što baš nije bilo uspješno jer sam otišla s dva kofera, a vratila se s jednim.
Sa suprugom ste nakon raspada braka i dalje održavali vezu na daljinu?
Jesam još nekih 15 godina, međutim on je ostao živjeti u Švedskoj, a ja sam se vratila u Zagreb. Povremeno smo se sastajali, no sve što se podgrijava nije dobro. Tada sam u Hrvatskoj imala otvorena vrata, pobijedila sam na Opatijskom festivalu, počela je moja suradnja s Boškom Petrovićem. Tada kod nas nitko nije pjevao jazz, soul i R&B.
Kako ste uopće zavoljeli jazz i blues?
Teško je to objasniti, očito sam to nosila u sebi i dok je postojao Duo Hani. Iako smo pjevale pop, uvijek sam u pjesme unosila improvizaciju, dozu jazza. Nakon pobjede na Opatiji svi su me zvali na festivale i davali pjesme koje su u sebi imale elemente jazza. Tada su me prozvali prvom damom jazza, iako je jazz i tada, a i sada je, bio ekskluziva.
Fascinantan je podatak da ste vi snimili pjesmu “Elektra” 1977., nekoliko mjeseci prije čuvenog hita “I Feel Love” Donne Summer, koji se smatra pretečom elektroničke glazbe. I onda je tom “Elektrom” Karl Lagerfeld zatvorio Chanelovu reviju prije četiri godine u Parizu.
Igor Savin napisao je glazbu, a on je uvijek bio istraživač i zanimalo ga je što mogu donijeti na njegov groove. Ja sam koautorica te pjesme, jer sam zapravo improvizirala na njegov ritam. Lagerfeldu i njegovim suradnicima to se svidjelo. Inače, moj je prvi album ponovno izdan u Austriji i vjerojatno je tako Lagerfeldov agent i čuo tu pjesmu. Za mene je to najveći događaj u mom životu budući da je Lagerfeld za mene bio najveći kreator svih vremena. Zamislite vi to, on izlazi na kraju scene, a čuje se moj glas. Pa nema većeg uspjeha od toga!
Puno ste puta nastupali na turnejama po Sovjetskom Savezu i tako mu, uz druge naše glazbenike, donosili dašak zapada?
Ja sam njima namjerno htjela pjevati rock’n’roll, ali uvijek sam pjevala i ruske autore. No znala sam redovito dobivati telegrame iz Moskve da malo promijenim repertoar jer bi publika na mojim nastupima poludjela, skakali bi, bacali odjeću sa sebe. Njihova publika znala je što se događa izvan željezne zavjese, no njihovi se glazbenici nisu usudili to pjevati.
I na kraju ste čak i pjevali Gorbačovu za 75. rođendan?
To se dogodilo kada se Sovjetski Savez već raspao, a za to je bio zaslužan i Gorbačov. On je bio pokretač novih snaga, jer je htio da ta golema zemlja doživi slobodu. On je otvorio tu željeznu zavjesu. Dvadesetu godišnjicu Perestrojke proslavio je u Primoštenu, a tada mu je bio i rođendan. Prve večeri pozvao je sve tadašnje suvremenike, tu je bilo 12 predsjednika europskih država, a ja sam mu na intimnoj večeri otpjevala četiri poznate ruske pjesme, poput “Oči čornije” i “Kalinka”. On je bio na čelu stola, gledao me i slušao pozorno. Moram reći da sam se ukočila, jer su me slušali ljudi koji su nekad vladali svijetom. Uhvatila me trema pa se nisam ni fotografirala s Gorbačovom, no to mi je definitivno jedan od najdražih nastupa.
Kćer Tinu rodili ste 1983. godine, a tada ste čak razmišljali i o tome da se potpuno povučete iz glazbenog svijeta. Kako vam je bilo odgajati dijete kao samohrana majka?
Da, meni je tada bilo najvažnije da budem uz nju. Ništa mi nije bilo važno u životu osim nje. Bila sam spremna svega se odreći, međutim nakon tri godine ona je sa mnom krenula na turneju po SSSR-u i, kada sam vidjela da i ona uživa u tome, odlučila sam nastaviti s karijerom. Eto, Tina je sad novinarka i nagovorila me i da pišem autobiografiju, a dogovaram i snimanje dokumentarca o svom životu. Imam puno materijala sa svojih turneja i moram vam priznati da ne volim gledati kako sam izgledala prije 30 godina. Svoj život i karijeru doživljavam drukčije od drugih. U životu su mi se događale i ružne i lijepe stvari i sve te događaje ću zabilježiti.
Bitna stavka u vašoj karijeri su i mjuzikli – od “Gričke vještice” pa do velikih uloga u mjuziklima o Janis Joplin i Elli Fitzgerald?
Nekako sam bila priklonjena više tuđim životima nego svom vlastitom. Janis Joplin smatram najvećom bluesericom svih vremena, a Ellu Fitzgerald najvećom jazzericom svih vremena. Njihovi životi toliko su me zaokupili da sam bila sretna kada sam ih u “Komediji” mogla odglumiti. U to vrijeme nisam bila oduševljena svojim životom, a sad sam se u zadnjoj fazi svog života počela baviti njime pa zbog toga i pišem autobiografiju.
Nedavno ste proslavili 77. rođendan, ali vidim da vam ne nedostaje energije. Gdje je nalazite u tim godinama?
Moja energija je nepresušna, ona se stvara novim projektima. Mene stalno nešto novo zaintrigira. Jako sam sretna s novim albumom i suradnjom s Markom Tomasovićem. To mi je dalo nove ideje, a s obzirom na to da imam ekskluzivan ugovor s Dancing Bearom, sigurna sam da ćemo napraviti još tri albuma. I to me jako veseli i daje mi snagu, iako koji put samu sebe moram zakočiti. U ovim godinama čovjek mora paziti na svoje zdravlje. Bila sam bolesna, ali sad je zdravlje pod kontrolom.
I sad nam se još svima dogodio potres u Zagrebu i epidemija koronavirusa. Kako ste vi doživjeli proteklu godinu?
Užasno teško. Jako sam se čuvala godinu dana, a sad čekam da me cijepe. A potresa se bojim. Godinu dana čuvala sam se na trosjedu u dnevnom boravku jer sam se bojala spavati u spavaćoj sobi na galeriji koja se strašno tresla. Sanjala sam potres, osjetim svaki ovaj mali i znam kad je trojka, a kad četvorka. Sad sam se nekako oslobodila tog straha, iako imam PTSP od potresa.
Nedavno ste nominirani i za Zagrepčanku godine?
Da, nominirala me Hrvatska glazbena unija i to mi je posebno drago. To je velika čast. Ja sam Zagrepčanka i tako se i osjećam. Mogla sam sve postići u Europi, no najbolje se osjećam u Zagrebu. Nekad sam tu obilazila sve klubove, bila sam “kuhana i pečena” u Saloonu, Lapidariju, Kulušiću, Jabuci. Nikad se nisam bunila da budem viđena na šanku u jutarnjim satima. To je bio moj život, koji nije samo karijera. Željela sam proživjeti glazbeni život kompletno, sto na sat. Sada mogu reći da sam zadovoljna njime i da ništa ne bih mijenjala.