VITEZOVA ZADNJA BERBA, Kapelšćak (rujan 2024.)
Često mi prozuji glavom pitanje ima li uopće života bez vina. Što sam stariji, ta želja za dobrim gutljajem crnog prerasta u ljubav. I traje li ga, traje. U najljepšem zagorskom gradu, vinogradu, samo nestrpljivi jedu grožđe. A mi u berbi kod Zlatka Viteza. Na Kapelšćaku, iznad Stubaka, brojimo kante mošta koje Arči sprema u inox. Strpljivo ćemo čekati vrenje, pretakanja, sazrijevanje i Martinje.
– Bu prek 600 litri – veselo će naš domaćin Zlatko. Iskusni vinar, glumac Zlatko Ožbolt koji je svoje trseke na Šestinama posekel, mjeri slador. – Nebu trebalo puno cukra – dijagnosticira.
Uz Arčija najvredniji berač je pilot HV-a Amir Vitez. Zlatkov nećak. Pitam ga za Rafale. – Bolji su od ruskih MIG-ova i američkih Fantoma. Naši će imati daleko bolju i precizniju elektroniku i naoružanje od onih koje su Francuzi prodali Srbiji – priča iskusni vojni pilot Amir. Glumac Hrvoje Klobučar kojeg je sunce dobro spržilo na Histrionskoj plovidbi kuka: – Mislim da je onim veslačima na galijama bilo lakše nego nama beračima.
A ja se sjetim da su berači svih berača na Kapelšćaku bivši šef hrvatskih policajaca Dražen Vitez i njegova supruga. – Kak' ne bi bili kad su odrasli u vinogradu – reče njihov rođak Zlatko i šapnu mi da je ovo možda zadnja berba. – Nemrem više bit sluga vinogradu. Morti ga posiječem... A ja sam se bogme dobro oznojil. Nije bilo peteljke koju nije pomazila moja ruka. Ma eto nas i dogodine. – Zlatko, javlja se Rade Šerbedžija i pozdravlja berače – objavi ravnatelj Gavelle Dražen Ferenčina. – Zakaj zove? – Treba karte za premijeru "Prosjačke opere".
Kad je Arči hitil zadnju šeflju mošta u bačvu i ostatak grožđa u prešu, na red je došlo ono najvažnije. Sir i vrhnje, pršut i kobase. Odojak i grah šalata. Zlatkova sestra Lela priča kak je on, k'o mali, u stanu praznil sobe i igral predstave za susede. A mi jedva čekamo probati to što smo brali i stiskali. Ma, sve sam bliži istini da život poslije vina ne postoji. Naprosto nema smisla.
GALERIJA Pogledajte sve transformacije Maje Šuput tijekom zadnjih 25 godina, dosta se promijenila
NUSPOJAVE SVINJSKIH ZALISAKA, Svugdje pomalo (rujan 2024.)
Dan poslije berbe Zoran Vakula nas je prehitil s hladnih gemišteca na kuhano vino. Znate onu iz Mlikotinog zavičaja: "Pivac stoji na jednoj nogi, je zima krvi ti Isusove." Inače ikona Kumova pentra se po kosovskim planinama. I prokletijama. Njegov veliki frend Danko Ljuština javlja mi se iz bolnice.
– Na snimanju sam.
– Znači ipak delaš?
– Jok, doktori mi snimaju utrobu i pripremaju me za operaciju zalisaka.
– Umjetnih ili svinjskih?
– Znaš što su mi odgovorili kad sam ih pitao kakve su nuspojave od svinjskih?
?
– Nema većih nuspojava. Samo ponekad dobiješ želju da se valjaš u blatu.
Smijemo se. Pita me Danko za Vitezove zaliske. Kažem mu da su umjetni. A onda pravac na Vrhovac kod prijatelja Vesne i Tihomira. Jedan od najboljih istraživača zadarskih dubina Igor Matasić donio za guštanje kokota od 5,5 kg. Malo kunjki, srdela, inćuna i jadranskih lignji. Sve uz crno vino po izboru znalca Bože Roknića. Iliti Bože Frizure. Ispričam, nakon šnenokla, kardiokirurgu Bojanu Biočini o nuspojavi svinjskih zalisaka. Nasmije se. I nadopuni priču o kirurškoj avanturi u Maleziji.
– Pacijentu smo trebali operirati zaliske. Shvatio sam da je musliman. Objasnili smo mu da će dobiti svinjske. No ni pod koju cijenu nije želio ništa od svinje. Ugradili smo ih jednom Kinezu.
Uživamo u šnenoklama i smijemo se. A doktor Bojan nastavlja: – Postoje i goveđi zalisci. Te pak ni pod cijenu života ne žele hindusi.
Opet smijeh. Da mi je netko rekao kako ću se smijati uz kirurške priče. O rezanjima srca. Ugradnji zalisaka. Rekao bih mu da je lud. Ma, srcu je lakše kad se smije. Zar ne?
VIŠE NIKAD NE IDEM NA UTAKMICE, Maksimir (rujan 2024.)
Topovski udar s lijeva. Topovski udar s desna. Bengalke. Petarde. Baklje. Imao sam osjećaj da me vremenski stroj prehitio na ukrajinsko ratište. A ja sa Halom u loži Maksimir. Na derbiju Dinamo-Hajduk. Mislim si kako to doživljavaju dva slatka unuka mog starog prijatelja Drageca Kamenskog. I odlučim. Nikad više neću na utakmice. A to znači da sam napisao i zadnji tekst za Dinamovu reviju. Podijelit ću ga s vama. Usput ova odluka nema veze s onih 9:2.
ONI SU ŽIVJELI DINAMO
Za njih Dinamo nije bio novinarski i reporterski zadatak. Za njih je to bila emocija. I nema ih više kako bi uživali u plovidbi modrih ka novim trofejima. S novom posadom. Koliko nam samo fale "Priče iz Maksimirske šume" Tomislava Židaka. On bi uz Jarecov "svadljivec" kreirao modru povijest. Zajedno smo počeli kao brucoši na Pravu. A onda i na prvom novinarskom zadatku. Uz kuhane kobase i senf. Na jubileju streljačkog društva Zagreb 1876.
– Novinarstvo, nogomet i Dinamo moja su strast – rekao je Tomici Galoviću i meni prije operacije herca. Bio je tužan što je morao u KBC Dubrava.
– Konačno sam dogovorio intervju s Pepom Gvardiolom, a morao sam već pisati i memoare čovjeka koji je zagrlio Zagreb i Dinamo svojim bijelim šalom. Svašta nam je još ispričao. Pa čak i to da će u knjizi otkriti tko je namjeravao otrovati velikog drukera Dinama Franju Tuđmana. Šapnu nam i ime. Čovjek je svima znan, ali je i živ. Pa mi ne pada na pamet spominjati imena. Lijepo smo se pospominjali. Dinamo je dominirao u priči. I to je bio naš oproštaj. Tomo je nakon dva dana odletio na terene svetog Petra. Nema više ni čovjeka zbog čijih su prijenosa tekmi zagorjeli mnogi ručkovi. I domaćice su uživale u njegovim duhovitim komentarima. Znate već tko je bio Dinamov "med i mlijeko". Za kim je "vrisnula jedna klinka". Tko je Dinamov as tref. A tko "lane s Korane". A za dosadnu tekmu znao bi reći kako bi puno zanimljiviji bio direktan prijenos plime i oseke. S Ivom Tomićem imao sam posebnu relaciju. Čudili su se njegovi kolege s radija kad mi je, sa svjetske smotre nogometa, slao razglednice. A on je dobro znao da ja znam kako je on najzaslužniji što je čovjek s "licem Delona i dušom demona" doletio u Maksimir. I Fredi Kramer je, kao radioreporter, drukao za plave. A poslije uređivao Dinamove monografije.
GALERIJA Znate li tko je ovo? Pogledajte kako se naša bivša voditeljica mijenjala tijekom godina
– Niste, kolega, baš trebali napisati ono s kravicom – zašpotao me Fredi nakon jedne histrionske predstave. Naime, kad je Šantek potpisao za Dinamo, u ugovoru je bila i stavka o kravici za njegovu obitelj. Gosponu Frediju nije bilo teško da je otpelja kroz Zagreb Šantekovima. A ja to sve, na Kramerov užas, napisao. Ma i ta kravica dokaz je njegove ljubavi prema Dinamu. A tek onaj pjesnik nogometne poetike koji je Maradonu prozvao "malim zelenim". E on je bio poseban i čudesan. Zvonimir Magdić. Znao bi mi reći:
– Amigo, nogomet je šport, a kad u košarci, rukometu, vaterpolu primite loptu rukom, to je za mene henc. Kaj ne?
Govorio bi nam kak bi maknul golove s terena.
– Zakaj? – pitali bi ga znatiželjno.
– Pa, kad zabijete gol, uvijek date loptu protivniku.
Amigo je punim plućima pisao i disao Dinamo. Slično kao i Ivan Topić Topa. Nije mogao skrivati ushićenje Ćirom Blaževićem i "bijelim šalom" pa je zbog veličanja lika i djela čovjeka "s licem Delona i dušom demona" završio na Komitetu. I on je prerano otišao. A Dinamo mu je bio iznad svega. Tek onda Martel. I ponekad rulet. Sjetih se kako je Ivo Škopljanac, bivši suprug Jadranke Kosor, drhtao u eteru kad bi Dinamo gubio. I radosno klicao kad bi pobjeđivao. Pa Darko Draženović, koji je možda najzaslužniji što je Snješko Cerin s Trnja pretrčao u Maksimir. O Krasnodaru Rori, kao novinaru, nepotrebno je govoriti koliko je volio Dinamo. Toliko o onima kojih više nema, a patili su uz Dinamove poraze. I bajkovito uzdizali pobjede modrih. O živima, a ima ih puno, nekom drugom zgodom.
VIDEO Ella Dvornik progovorila o razvodu