HRT-ova novinarka svojim se postignućima u 2024. godini upisala u povijest novinarstva u Hrvatskoj, zbog čega je nominirana za Večernjakovu ružu u kategoriji za TV osobu godine. Osim što je u Parizu postala prva hrvatska komentatorica ceremonije otvaranja Olimpijskih igara, Zrinka Grancarić tijekom četverosatnog prijenosa pokazala je izuzetnu profesionalnost i posao obavila unatoč teškim uvjetima. S obzirom i na zahtjevnu superizbornu godinu, u kojoj je vodila sve važnije izborne emisije, ne iznenađuje još jedna Zrinkina nominacija za Večernjakovu ružu u kategoriji za TV osobu godine.
Prije svega, čestitke na nominaciji za Večernjakovu ružu u kategoriji za TV osobu godine. Znače li vam nagrade i dalje ili je već i sama nominacija dovoljno priznanje za trud i rad u protekloj godini?
Jako me razveselila nominacija, svaki put je tako. Samo nas je pet, među svim kolegama koji marljivo i odgovorno rade svoj posao biti nominiran zaista je već veliko priznanje. Treća mi je ovo nominacija za TV osobu u pet godina, počašćena sam i ponosna na to. Ovu Ružu, zasad, još nisam osvojila, naravno, voljela bih, tko ne bi.
U 2024. postali ste prva žena u hrvatskom televizijskom eteru koja je vodila otvaranje Olimpijskih igara. Kako se osjećate zbog toga, pogotovo s obzirom na lijepe uspomene iz Rija 2016., kada ste prešli s radija na TV, izazvali pozitivnu reakciju gledatelja i osvojili prvu Večernjakovu ružu?
Olimpijske igre imaju zaista posebnu ulogu u mom životu, i osobnu i profesionalnu, oboje podjednako emotivno. Kad sam bila klinka, s čežnjom sam gledala otvaranja Igara i zamišljala da sam ja tamo. Zahvalna sam što sam među privilegiranima kojima se to ostvarilo i što mi je voditelj projekta Stjepan Balog povjerio otvaranje. Obožavam biti dio te priče, u profesionalnom smislu svladati još jedan izazov, u osobnom uživati u pozitivnoj energiji sporta. Rio 2016. najdraže su mi Igre iz niza razloga, a jedan od njih je i Večernjakova ruža u kategoriji Novo TV lice.
Na samoj ceremoniji otvaranja OI u Parizu kolegu Marka Šapita i vas zatekli su, blago rečeno, loši uvjeti za rad, a u jednom trenutku zbog kiše ste bili prisiljeni opremu i sebe prekriti najlonom. Koliko je važno za novinara da bude spreman na sve situacije?
Rekla bih da je upravo to najvažnije. Gotovo da nema terena koji ne donese iznenađenje, a sve što se dogodilo prošlih nekoliko godina zaista nas je pošteno stavilo na kušnju. Novinarstvo kao zanat može se naučiti, ali snalaženje u nenadanim izazovima izvuče ono najbolje iz čovjeka. Kao novinar – ili to imaš ili nemaš.
Tijekom reporterske karijere našli ste se u mnogo ozbiljnijim situacijama, poput onih u Zagrebu tijekom pandemije ili u Ukrajini prije nepune tri godine. Možete li se prisjetiti najtežih uvjeta u kojima ste radili?
Trideset godina karijere dosta je dug period, ne znam hoće li vas možda iznenaditi ako kažem da mi se čini da je najteže bilo na samom početku, iako tada toga nisam bila ni svjesna. Imala sam 19-20 godina, Zadar 1995., razmjena zarobljenika na Tromilji pa potom Oluja i održavanje programa Hrvatskog radija – Radio Knina neposredno nakon Oluje. Nisam imala velike uloge u tom periodu, bila sam dijete, apsolutni početnik, nosio me adrenalin kojeg i dalje imam, ali kad danas gledam unatrag, rekla bih da su to bili najteži uvjeti u kojima sam radila. Danas nosim svakako puno veću odgovornost nego tada.
Netom prije početka Olimpijskih igara u studiju HRT-a dogodila vam se mala nezgoda kada ste se spotaknuli na stepenicu i umalo pali. Međutim, uspjeli ste se snaći i cijelu situaciju učiniti humorističnom. Jeste li i inače dobar improvizator i jesu li se kolege šalile na vaš račun?
Improvizacija se veže na ono snalaženje u nenadanim situacijama o kojem ste me ranije pitali. I tu sam uvijek bila dobra, čak i kao mlada novinarka. U programu uživo svašta se dogodi, pa i pad, sve je to normalno, najbolja reakcija je uvijek ona prva, spontana. Slušala sam na putu do Pariza od naše olimpijske ekipe svako malo: "Zrinka, pazi stepenica", ali brzo im je dosadilo, ha-ha. Generalno su reakcije na moj mini salto mortale bile dobre, gledatelji vole kad se i mi na ekranu ponašamo normalno, ljudski je pogriješiti ili pasti.
Jedino je HRT uspio organizirati sučeljavanje na koje su se odazvali svi kandidati za izbor predsjednika Republike Hrvatske. Koliko je zahtjevno voditi emisiju u kojoj gosti neprestano jedni drugima upadaju u riječ i postoji li trenutak u kojem ste se trudili suspregnuti smijeh?
HRT je jedini imao sučeljavanje u oba kruga predsjedničkih izbora. Puno koncentracije, svojevrsna strogost, morate se nametnuti kao autoritet od prvog trenutka kako biste držali stvari pod kontrolom, bez obzira na renome kandidata ispred vas, pristojno, ali sa samopouzdanjem. S osmero kandidata ne smijete se pogubiti ni sekunde, lako se potkrade pogreška, a u debati pogrešaka ne smije biti. Obje debate bile su vrlo izazovne, velika je odgovornost da svi imaju apsolutno isti tretman i priliku, psihički je izuzetno zahtjevno, ali je i još jedno dragocjeno profesionalno iskustvo. S obzirom na to koliko je bilo memova nakon obje debate, jasno je da je bilo duhovitih trenutaka, ali treba zadržati pribranost.
Imate li neke posebne planove za 2025. godinu, nešto što možete s podijeliti s nama?
Planiram jedan mali izazov za svoj 50. rođendan, koji je baš ove godine. Zacrtala sam da ću ga proslaviti u New Yorku, u kojem su moji roditelji živjeli dvije godine i vratili se u Zadar netom prije mojeg rođenja. Putujem sama, bit će to zanimljiv eksperiment, kad si solo, prije ili kasnije suočiš se s time da ako ne želiš sjediti kući, moraš dosta toga raditi sam jer se nekad nemoguće uskladiti s prijateljima. Moram još samo smisliti gdje ću točno u New Yorku biti na rođendan, ali veselim se tom doživljaju unaprijed.
Dolazite li u HNK na dodjelu Ruže 11. travnja. Ako je vaš odgovor potvrdan, koga ćete povesti?
Dolazim, naravno, ne bih to nikako propustila. Povest ću nećakinju Katarinu, ponosna sam na sve što je ona dosad ostvarila i nadam se da joj je moj primjer mali dodatni poticaj za dalje.
jedna od najlošijih voditeljica ne samo televizijskih.