Među mnogim vrijednim albumima prošle godine pomalo ispod radara provukao se jedan netipičan. Radi se o prvom albumu “Do kraja bola” grupe Zwouk koji se može toplo preporučiti publici sklonoj sofisticiranijem zvouku, sjajnoj svirci i tematskim “složencima”.
Podjednako uvjerljiv u deset pjesama, tekstovima i sjajnoj svirci, “Do kraja bola” moglo bi se nazvati i “glazbom za glazbenike”, radi doista sjajnih izvedbi na albumu koje ulaze među ponajbolju svirku prošle godine zabilježenu na nekoj domaćoj ploči. Multiinstrumentalist s iskustvom u radu u kazališnoj i filmskoj glazbi, autor svih pjesama Ivica Vučko započeo je kao pjevač i gitarist u avangardnom beogradskom sastavu Psihopolis, a drugu mladost dočekao je novim albumom koji ulazi u pretinac “adult oriented rocka”.
Radi se o albumu Zwouka čiji je vođa i autor pravi globtroter, što se, dakako, osjeti i u pjesmama. Album sniman u Parizu, Beogradu i Makarskoj s brojnom sviračkom ekipom vjerna je preslika životnog puta Ivice Vučka - rođen u Parizu, živio u Beogradu, a danas iz Makarske albumom “Do kraja bola” kontemplira što je sve prošao i kakav svijet ostaje njegovoj kćerci kojoj je album i posvetio.
Kombinacije električnih instrumenata i žustre svirke s akustičnim dionicama, gitarama, oudom ili kavalom, pokazuju da se radi o postavi koja svirku ima “u malom prstu”, i smjenjuju se s rock podlogom prirodno i bez vidljivih šavova.
Nimalo čudno jer, primjerice, gitarist Nenad Gajin koji se na albumu s gitarama smjenjuje s Vučkom, svirao je s Ericom Serraom, Khaledom i golemom francuskom zvijezdom Grand Corps Maladeom, bubnjar Igor Malašević bio je član pratećeg sastava Ramba Amadeusa, dok je pariški Ihab Radwan jedan od najboljih svjetskih udista, čest solist koncerata sa simfonijskim orkestrima.
Ima tu i potencijalnih hitova; Vučko je autorski pripadnik stare garde, pa se među deset pjesama mogu naći poveznice s Darkom Rundekom u pjesmi “Bezbolno”, ujedno i potencijalnom hitu, dok “Ljubav” početnim pletenjem rifa električne gitare prelazi u možda najkomunikativniju pjesmu albuma, a neke pjesme s funk podlogom neće zavučati strano poklonicima Ramba Amadeusa ili Dina Dvornika.
Ali sve to ne bi bilo presudno da se u deset pjesama u ovim hladnim danima ne mogu pronaći mnogi skloni kompleksnijem prolasku životnim i emocionalnim temama, o čemu govori i prvi singl s albuma “Orasi”. Ivica Vučko uz pomoć iskusnih glazbenika dovršavao je album godinama, sad kad je objavljen nudi potencijalno radiofoničnu, ali netipičnu glazbu. Upravo je u tome najveća prednost Zwouka; mogući hitovi protkani su svirkom i sa sobom nose “rasprave” u ljubavi, pomirenju, mogućoj boljoj budućnosti, ali bez uobičajenih “jeftinih reklama”. Radi se o skladbama koje ne robuju prevladavajućim klišejima domaće rock produkcije, nego kompleksnije istražuju i povezuju (moguću) verziju glazbe 21. stoljeća. No, bez straha, jer kad rekao da se radi o albumu koji će zdušno prigrliti obožavatelji Ekatarine Velike, priča bi dobila točnije određenje, ali, možda bi se usporedbom s EKV napravila nepravda Zwouku.
Srećom ne radi se o nikakvom epigonstvu na kakvo su nas navikli mnogi glazbenici navučeni na opus Milana Mladenovića i ekipe, nego pjesmama koje sadrže usporedivo ozbiljne i “do kraja bola” psihomentalne iskaze i “slike” duhovnih stanja, opservacije o onome što nas okružuje i kako to utječe na nas u kompliciranim vremenima.