Mnogi građani ne znaju da mi imamo dvije književničke udruge. A oni koji znaju, često se pitaju čemu nam te dvije udruge služe. Pitali su se donedavno i sami književnici, ali sad više nema mjesta nikakvim dilemama.
Jer, pokazalo se: društva pisaca zapravo su sindikati. Pokazalo se to po inicijativi o kojoj se upravo diskutira u oba društva. Najkraće rečeno, pisci predlažu da se i knjižnice uključe u financiranje književnosti. Pa kažu: kad se već ionako registrira koja se knjiga koliko posuđuje, onda bi trebalo stimulirati one autore čije se knjige posuđuju više. Dajmo im, dakle, nekakav postotak, koji će izravno pokazivati koliko ih narod voli.
Ideja je pohvalna. Taj se model već pokazao dobrim u skandinavskim zemljama, i to zato što ima dvije prednosti. Prvo, uvodi ukus publike kao kriterij u stimuliranju književnog stvaralaštva. Drugo, pomaže piscima u njihovoj nimalo ružičastoj financijskoj situaciji. Jedino što čovjeka u vezi s tom idejom može zabrinuti, jest jednostavno pitanje: odakle će se uzeti novac koji će se davati čitanim piscima? Biblioteke ga nemaju, jer su i same crkveni miševi, čitatelji ga također nemaju i zato se upisnine ne smiju povisiti, a nikakav sponzor nema interesa da u tome sudjeluje. Tko, dakle, ostaje kao potencijalni platiša? Ostaje država.
Doista, ako prijedlog prođe, Ministarstvo kulure morat će stvoriti poseban fond iz kojega će se davati novac bibliotekama, da bi onda one taj novac transferirale čitanim autorima. Ili će im povisiti dotacije, ili već nešto u tome smislu. U svakom slučaju, država je tu nezaobilazan faktor.
I, ja sam se spreman kladiti da će ta književnička inicijativa uspjeti. A uspjet će zato što traži nešto od države. Da kojim slučajem traži nešto od nakladnika, ne bi uspjela. Nakladnici daju piscima honorar od osam posto, dotiskuju knjige bez kontrole i rade štošta drugo na štetu pisaca i na štetu književnosti. I, nitko im ne može ništa, pa nitko ništa i ne pokušava. Ali, kod države se nešto može postići, pa se svi njoj i obraćaju.
I upravo je ta činjenica krunski dokaz da su naša društva pisaca zapravo sindikati. Jer, posve se isto ponašaju i pravi sindikati, oni koji se tako i zovu: strašno su energični kad nešto traže od države, a manji od makova zrna kad se suoče s privatnicima.
Zato bi bilo dobro da književnici prihvate i uhodane sindikalne metode. Da im njihovi čelnici Čuić i Visković podijele kape i zviždaljke, pa da odu pred Ministarstvo kulture manifestirati. Mogli bi nositi i parole, pa ovdje predlažem nekoliko zgodnih: PLATI PA ČITAJ! KOPIRATE PIRATE! NEKA SE OSUDI TKO BESPRAVNO POSUDI! I slično. A grah se podrazumijeva.