Siromašni bogataši

Moj pokojni prijatelj koji je volio slikarstvo ovako je odgovorio na pitanje što bi učinio da odnekud dobije Rembrandtovu sliku: “Ne bih je ni raspakirao, odmah bih je prodao”. I obrazložio: “Rembrandt ne može živjeti u podstanarskoj garsonijeri”.

Da bi se na zidu držalo Rembrandta, nužno je imati odgovarajući standard. Siromah ima i prečih potreba od potrebe za posjedovanjem skupe slike. Skupe slike mogu imati oni koji su ih kadri platiti, a ostali mogu uživati u galerijama, ako su kadri kupiti ulaznicu.

Kao što je i neprilično živjeti u dvorcu, vili ili skupom stanu na prestižnoj lokaciji i istodobno od okoline zahtijevati tretman sirotinje s klupa u parku. Premda je neprilično, kod nas nije nikakva rijetkost da po socijalnu pomoć ili na besplatan obrok u pučku kuhinju navrate i stanari raskošnih kuća/stanova koji se nalaze na najboljim lokacijama u gradu, a kojih tržišna vrijednost nadmašuje vrijednost manjeg staračkog doma s cjelokupnim inventarom i portirom! Dobro, možda im na zidu ne visi baš Rembrandt, no siguran sam da se mnogima od njih ne bi isplatilo blago s vlastitih zidova mijenjati za zidove prosječnog novozagrebačkog stana.

Da, da, stari su, mirovine mizerne, režije stalno rastu, djeca su daleko, ili su ih zaboravila... Ali na tu pjesmicu nitko nema petlje dometnuti logičan pripjev: Ako nemate za ručak, zašto ne prodate zlatni kućerak, pa dođete i do ručka i do prikladna kućerka? A za zaboravne se potomke ne sekirajte: njima će poslije vaše smrti ionako ostati više nego što su zaslužili.

Dakako da bilo kakva prisila ne dolazi u obzir, no socijalna politika koja bi u obzir uzela i siromašne bogataše o kojima govorim više je nego nužna. Kao argument može poslužiti pomalo komična pobuna stanara elitnog zagrebačkog Gornjeg grada, koji su nedavno ostali bez parkirališta pod prozorima svojih stanova vrijednih od tri do pet tisuća eura po kvadratu. Točnije, nekima su parkirališta ostala, ali više nisu besplatna, a nekima su ponuđena parkirna mjesta u novoj garaži udaljenoj sto/dvjesto metara od njihovih stanova, ali i ta se moraju platiti.

I sad nas ti nesretni Gričani već mjesecima gnjave svojom kuknjavom o skupom parkingu i nepravdi. Vlasnici su stanova od pola milijuna eura, a nemaju 1500 kn za plaćanje mjesečnog najma garažnog mjesta! Ako nemaju za garažu, zašto se ne presele negdje gdje je parkiranje jeftnije ili čak besplatno, kao što je ovdje, pod mojim prozorima.

Pokojni prijatelj znao je da ne može biti bogati siromah s Rembrandtom na zidu tuđe garsonijere. Kad će nezadovoljnici s Gornjeg grada shvatiti da ne mogu biti bogataši s besplatnim parkirnim mjestom pred vratima?