Sisačka optužnica ledi krv u žilama

Kad nakon punih 20 godina pred sud dođe slučaj ratnih zločina počinjenih u Sisku, moglo bi se možda konačno odahnuti jer je, eto, 2011. godine i to u Hrvatskoj moguće, da se procesuiraju zločini u kojima su stradali deseci sisačkih civila srpske nacionalnosti. Međutim, ni danas takvi procesi nisu laki za one kojima dopadne zadaća da istraže što se dogodilo ljudima čiji su leševi 1991. godine, potkraj ljeta i početkom jeseni, otkrivani kako plove Savom, da istraže što se dogodilo ljudima koje su osobe u hrvatskim uniformama odvodile na nepoznato odredište i kojima se od tada izgubio svaki trag.

Prije gotovo 14 godina, u siječnju 1998. godine, Stipe Šuvar objavio je u svom listu Hrvatska ljevica popis s imenima 107 osoba koje su stradale na takav način u Sisku početkom rata. Šuvar je izazvao lavinu napada i reakcija, mnoge su novine nastavile pisati o tome, a Ivan Bobetko na Županijskom sudu u Zagrebu dobio je 50 tisuća kuna odštete jer je, kao načelnik kriznog stožera u Sisku od listopada u tom tekstu spomenut kao osoba koja je bila na zapovjednom mjestu. Od sisačkih žrtava najčešće se spominjala Ljubica Solar jer se nju, valjda kao Hrvaticu, moglo slobodno isticati kao žrtvu. I kći jednog od viđenijih sisačkih Srba koji je zadnji put viđen 20. rujna 1991. godine pokušavala je probiti zid šutnje i zaborava. Šaptalo se o stotinama žrtava, Šuvar je objavio popis njih 107, a u optužnici protiv Vladimira Milankovića i Drage Bošnjaka nabrojene su 24.

U međuvremenu, kao i kod drugih takvih pokušaja civilnog utjecaja, za neke se osobe s popisa tvrdilo i pisalo da su zapravo žive, u Krajini ili Srbiji. U istrazi ipak nije otkrivena takva pogreška ni za jednu žrtvu. Donedavno, sisačkim su se ratnim zločinima bavili samo mediji, a iz policije i Županijskog državnog odvjetništva u Sisku stizali su samo nemušti odgovori na pitanje dokle su stigli u ispitivanju svjedoka o događajima koje stanovnici ipak nisu mogli ne primijetiti ma koliko u strahu zatvarali oči. Tek u rujnu 2010. godine glavni državni odvjetnik Mladen Bajić odlučio je proces preseliti u Osijek, možda i zato što tamo radi tužitelj Miroslav Kraljević, koji je zastupao i optužnicu protiv Branimira Glavaša, a kojeg novinari pamte jer je Vladimiru Šeksu kao svjedoku na suđenju Glavašu rekao da je govorio u korist optuženika. Nakon uhićenja trojice čelnih ljudi sisačke policije s početka rata Đuro Brodarac preminuo je u zatvoru, a suđenje čekaju njegovi suradnici Milanković i Bošnjak.

Zasad su izostali prosvjedi i pritisci kakve smo gledali još od vezanja lancima u Gospiću, ali moguće je da se i ovaj proces ponovno pokuša iskoristiti za političke bodove iako se krv u žilama ledi na navode optužnice prema kojima su Siskom harali ubojice koji su upadali u kuće, otimali ljude na cesti, premlaćivali u podrumima, strijeljali i bacali u Savu, bacali bombe u dvorišta... Većina tadašnjih policajaca koji su ispitivani kao svjedoci ne sjeća se ničega, kao da je 1991. godina bila u nekom drugom životu. A valjda je zaista samo slučajnost to što su se prije optužnice s osumnjičenima sastajali vodeći ljudi donedavno vladajuće stranke radom vezani za Sisak ili policiju Dražen Bošnjaković i Ivan Jarnjak...