Sjedni, Zorane! Zorane, molim te. Dobit ćeš priliku! Tako je prije nekoliko dana predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko pokušao uvjeriti premijera Zorana Milanovića da se u Saboru mora držati Poslovnika i da ne može kad i kako hoće ustati i govoriti, vikati, replicirati, odgovarati... Milanović je od Sabora napravio sprdačinu, kakvu je često znao raditi i Ivo Sanader. Ali ništa manju sprdačinu nije napravio ni Leko. On je podcijenio i sebe i Sabor. Ne samo zato što nije znao ni mogao na pravi način obuzdati Milanovića nego i zato što je premijera oslovljavao sa \'\'Zorane, Zorane“. Pa nije Sabor partija u kojoj se oni mogu tako oslovljavati kao drugovi! Unatoč istoj stranačkoj pripadnosti, Leko je u prvom redu predsjednik Sabora, a Milanović premijer, i u Saboru za zasjedanja zna se kako tko koga oslovljava. Ovako smo još jednom dobili politički cirkus koji najbolje govori o našoj političkoj eliti. O Milanoviću da je infantilan, neobuzdan, arogantan, narcisoidan, krajnje umišljen, a zapravo krajnje nesiguran i nesposoban za išta! A Leko partijski aparatčik i ništa više. Da je tome tako, govore i Lekini intervjui za novine. Ivo Josipović je kamiličast, ali Leko je ultrakamiličast, bljeđi od najbljeđe krpe! Bome sve više žalujem za Vladimirom Šeksom!
Politički cirkus bili su i jučerašnji izbori za Europski parlament. Zar su bili izbori? Je li itko upamtio ičiji predizborni program? Je li ikome ostala upečatljiva ičija predizborna kampanja? Je li se ičija lista izdvojila po ičemu od drugih? Nitko ništa! Ali zato su Josipović i drugi puni floskula o izborima i njihovoj važnosti, kao da će izbori i njihovi izabranici ne znam što promijeniti u ovoj državi, u ovom društvu. Neće! Jer su ljudi duboko razočarani, duboko iznevjereni, duboko postali nezainteresirani, ali istodobno ogorčeni. No i dalje dobrim dijelom potkupljivi državnom blagajnom! I Josipović je zacijelo shvatio da je nezadovoljstvo Vladom sve veće, da bi se i na njega mogao početi prelijevati bijes, jer je narodu dosta kamilice, pa je prvi put krenuo malo jače po Milanoviću. Valjda se danima za to hrabrio i govorio sebi u ogledalo – Ivo, ti to možeš! Pa je u TV kamere u petak prozborio kako se Vlada više ne može pozivati na propuste prethodnika i kako broj nezaposlenih i činjenica da nam pada proizvodnja nisu dobri. Nema što, više nije kamilica, dobili smo šipak.
Ali Josipović je u nečemu ipak bio dobar, i tu ga valja neprestano citirati i izvlačiti, koliko god možda on to više ne bi toliko danas volio, a još manje bi to želio Milorad Pupovac. Tako Pupovac kaže u subotnjem Večernjaku da bi bilo „najbolje da zaboravimo većinu toga što je rekao“. Naravno, on misli na Josipovića. A Josipović je za Pupovca rekao da je u vrijeme kada je njegova stranka i formalno bila u Vladi, za Srbe učinio vrlo malo, za sebe iznimno puno, da je reketario sve dosadašnje vlade i ostvarivao velike financijske prihode iz proračuna, da polako gubi poziciju monopolista na “srpstvo” u Hrvatskoj, da ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati te da u mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta, tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika poput njega.
I zašto bi onda Hrvati trebali moliti Pupovca da dođe u Vukovar 18. studenoga? Ili u Knin 5. kolovoza? Zato da bi njemu dali prostor da on i dalje politički ucjenjuje na sve strane i uvjetuje svoj dolazak? Što Pupovac danas predstavlja da ga se treba na koljenima moliti? Vukovarska će se tragedija bez njega obilježavati, kao što će se bez njega i Oluja slaviti. Svim žrtvama pijetet, na svim stranama. Ali Pupovčevih političkih ucjena svima je puna kapa! Josipović je u tome posve uz pravu. Pupovcu ne treba pomirba, njemu treba stalni konflikt kako bi održao sebe i svoje stranačke drugove, od Stanimirovića pa naniže. Dosta vas je svih skupa!