Skijaški kupovi i poneke lisice...

Dok smo Ante Kostelić i ja u 7.b razredu niže gimnazije u Harambašićevoj bubali za malu maturu, Gips još nije ni sanjal da bu jednog dana biološki i sportski otac snježne kraljice. I otac i trener našeg snježnog princa Ivice. Još manje sam ja mogel sanjati da ću jednog dana postati deda Jane i Iveka. Ispada da sam svojeg šulkolegu iz klupe, pokraj prozora, gdje smo se furt bockali i čvrgali, odsutni sa sata ruskog, kopiral, da ne velim potkral. Je, kad se ne bi radilo o generacijskoj razlici.

Ista imena moj je školski drug dal svojoj djeci, a ja svojim unucima, pa se uvijek mogu vaditi kak su kod mene za odabir imena kriva ili zaslužna moja djeca, a ne ja. I u mojoj se kući, za razliku od Gipsove, nikad nije skijalo. I valjda se zato nitko od nas nije pridružil ovoj skijaškoj armiji od sto tisuća Hrvata, koja se upravo s putovnicama i eurima otisnula u strane planine. I kad sam prošli tjedan iz jednog od stranjskih sklijališta primil SMS, srdito sam odgovoril: “Pa da, skijajmo sljemenski”! Dovući cijeli skijaški svijet na Zagrebačku goru, pa onda flegma okrenuti leđa i Sljemenu i svojoj dekintiranoj državi, pa lovu otići rasipati u inozemstvu, previše je ne samo za ministra Šukera, nego i za mene, koji nisam skijaš, nego samo Gipsov školski pajdaš.

Dok smo Gips i ja pred starom školom prijateljski išamarali i krenuli svatko na svoju stranu, rodil se treći, ili prvi, junak ove naše sljemenske skijaške priče. Drago Žiljak, rukovoditelj sljemenskih skijaških terena koji su Zagreb vinuli u svjetsku medijsku orbitu. I teško da bi se našel netko s boljim referencama, a u koje je uključena i kompletna životna biografija.

Dragec Žiljak našu Goru nikad nije gledal odozdo, kao obris. Otkad za se –zna, Žiljak je na Sljemenu. Tata Franjo radil je na žičari, mama Marija vodila kuhinju u bolnici za tuberane na Brestovcu. I prije njih, Žiljki iz Gornje Bistre na Sljemenu su delali i od Sljemena živjeli. Djed Štef i pradjed Jura. Od najranije dobi Bistrani Žiljaki su krčili šumu, pilili i odvlačili trupce, daskama oblagali prve planinarske nastambe. I iskapali ugljen iz sljemenskih rudnika. Prvi Žiljak, koji se rodil i cijeli život provel na Sljemenu, upravo je Drago, koji je s mamom i tatom živil u podrumskoj nastambi na izlasku iz stare Žičare. Drago je i prvi iz familije koji će i osnovku odguliti na Sljemenu. Na petnaest minuta udaljenom Brestovcu. A za daljnje školovanje morat će se žičarom spustiti u grad.

Drago Žiljak je u međuvremenu skupil 39 godina sljemenskog radnog staža, a kaj se svakak manje od života provedenog na Sljemenu. I dobil sina Igora, kojega će na stranjskim skijalištima i učilištima dati školovati za održavanje sljemenskih skijaških staza. Tak su na Žiljcima, tj, na rodbinskim žilama više generacija rođene sljemenske i svjetske skijaške staze. Zato ne razmem one koji su se pod strane lavine skrili. I ne daju se u Zagreb. Za nekima, kao za glavnim u Poštanskoj banci, morali su i tjeralicu raspisati. I umjesto skijaških štapova na ruke mu nabili lisice...