Škorina 'kletva' ostaje

Miroslav Škoro nije bio posebno aktivan kao saborski zastupnik, a ni kao gradski vijećnik u Osijeku. Zapravo je, kao čovjek navikao na publicitet, u političkoj "uniformi" bio vrlo povučen. Za Škoru gotovo da se nije čulo, što međutim ne znači da je njegov odlazak iz politike posve marginalna vijest.

Težinu joj daje recimo činjenica da iz političkog vlaka iskače netko iz HDZ-a, iz velike stranke koju se smatra dobro organiziranom i kontroliranom. HDZ ovog puta kao da je ostao iznenađen Škorinom odlukom. Stranka kao da za tu odluku nije znala pa je Sanader ostavio mogućnost da vijest i nije točna, da bi se Škoro mogao predomisliti...

Škoro se, međutim, nije predomislio, nego je ostao i pri svojoj odluci i pri njenu obrazloženju. Iz politike odlazi jer se ne može nositi s lošim ugledom političara. Javnost političare vidi kao lopove, kao one kojima je stalo jedino do fotelje i dobre mirovine, a on se ne želi utopiti u toj percepciji niti misli da je može mijenjati. Vraća se u ambijent svoje uspješne glazbene i poslovne karijere, a stranci koja ga je instalirala na Markov trg i svima onima koji ostaju na političkoj sceni prepušta da se nose s teretom toga krajnje negativnog imidža u javnosti.

Za taj čin doduše nije dobio aplauz, ali nije bio ni posebno kritiziran. Zapravo je pohvalno kad se uviđa da je politika u neku ruku zanat kao i svi ostali, da iziskuje odgovarajuće obrazovanje i iskustvo, unutarnju zrelost i ravnotežu te da nije za svakoga. Škori je nedostajalo iskustvo, ali još više od iskustva vjerojatno mu ja nedostajalo motiva.

Usto, nije imao onu vrstu ambicije s kojom se često susrećemo, a koja ljude uspješne u nekoj profesiji potiče da se okušaju i u politici. Kerumu, koji se širi u svojoj poslovnoj niši, ne pada na pamet da se ogradi od nagađanja kako ulazi u politiku i on će se vjerojatno naći u bubnju za gradonačelničkog kandidata. Nadan Vidošević također nije daleko od toga da se okuša u političkom ringu za predsjednika države iako mu sigurno ništa ne fali ni na poziciji šefa uprave Kraša i predsjednika HGK.

Škoro, očito, ne osjeća taj zov politike i ne treba mu na tome zamjeriti, sve i ako je točno, kao što se nagađa, da se zapravo nikad nije oporavio od poraza u Osijeku, gdje je u prvoj izravnoj utrci izgubio od Đapića. Kad je načuo da ga stranka želi još jednom poslati u takav stres, iskrcao se prije nego što bi ga čvrsta stranačka ruka doista poslala u novu osječku bitku, a uza sve pozornice koje mu se nude, saborska mu baš i nije najprivlačnija. I ode Škoro kao da se ništa nije dogodilo računajući da će se za nekoliko dana sve skupa zaboraviti.

Ostaje, međutim, onaj dio priče u kojem Škoro govori kako političari u Hrvatskoj nemaju gotovo nikakav ugled, kako ih građani smatraju lopovima kojima je najviše stalo do osobne koristi, do nekakve fotelje i privilegirane penzije. Hrvatska doista ima problem s povjerenjem u političare, kao i problem s povjerenjem u državne institucije, kao što ima problem s kvarnim ljudima u politici. Škoro to, poput mnogih koji, za razliku od njega, ostaju na političkoj sceni, pripisuje medijima, ali ni taj pristup kao ni njegova ostavka neće stvari pomaknuti s mrtve točke.

Hrvatski mediji možda nisu u svojoj zvjezdanoj fazi, ali sigurno nisu odgovorniji za držanje jasne crte između kradljivaca i poštenih, između lažljivaca i iskrenih, između blefera i sposobnih nego što su to političke stranke u odnosu na svoje članstvo. Ali i njih kazna sustiže  makar tek svake četvrte godine.