Škoro: Pjevam što mislim

Prošlog četvrtka Miroslav Škoro napunio je Dom sportova do vrha! Ni igla više nije mogla stati u tu najveću hrvatsku sportsku dvoranu. Za njega ništa neobično jer  to mu je četvrti put u posljednje tri godine, a za dežurne kritičare njegove glazbe i stihova to je plod "umivenog Škorina desničarenja". No, Škoro se na njih ne obazire, tvrde?i kako su oni samo glasnogovornici "glasne manjine". Sebe vidi kao običnog čovjeka i prosječnog pjevača, kojemu je Bog dao dar da u nekoliko riječi jasno izrazi svoje stavove što ih komentira kroz stihove svojih pjesama. Iz Zagreba Škoro se preko Beča zaputio na svoju još jednu veliku turneju po Hrvatskoj i dijaspori, a gdje god dođe za njegov nastup traži se karta više.

Nisam politikant
 VL: Vaši kritičari kažu da nije politike u vašim pjesmama, nikada ne biste napunili tako veliku dvoranu. Jesu li oni u pravu?
 ŠKORO: Imam svoje stavove i oni su javni. Nikada ih se nisam bojao izreći. Sve ono što jesam, popio sam još s majčinim mlijekom. Dakle, 43 godine sam to što jesam. Imam i neku karijeru, što nije od jučer. Neki politiziraju sve stvari, pa i moje pjevanje. Stavove iznosim javno i puno njih komentiram svojim pjesmama. Ne mogu biti po strani i gledati što nam se događa. I zbog toga sam jedan od onih koji se usuđuju zboriti o nekim stvarima za koje drugi misle da ih ne bi trebao imati u svojim pjesmama. Smatram da ih baš trebam komentirati.

 VL: Zašto?
 ŠKORO:Nisam politikant, a ni jedan od onih koji bi pisao bilo kakve pjesme da bi nekome podilazio. Jednako pišem i pjevam kao što živim. Živim svoje pjesme i pjevam svoj život i život ljudi oko sebe. Hoće li to netko zvati politikom, nije me briga. Tvrditi da sam ja ili netko od mojih kolega zbog politike napunio Dom sportova, znak je nemoći onih koji ne mogu na normalan način prokomentirati glazbeni događaj na kojem se okupilo desetak i više tisuća ljudi. Nikome od tih ljudi koji su došli na moj koncert nisam dijelio političke pamflete ili manifest, niti sam ih na bilo koji drugi način pozivao na koncert osim plakatom na kojemu jedne godine piše "Milo moje", druge Svetinja", treće "Ne dirajte mi ravnicu", u toliko i toliko sati, na tom i tom mjestu, cijena ulaznice je tolika... Ljudi jednostavno dođu ili ne dođu!

Tiha većina
 VL: Tko to, i zašto vaše pjesme, uspjehe i nastupe, pa i vas veže samo za politiku?
 ŠKORO:Meni spočitavaju što u pjesmama podržavam određene vrijednosti koje su, smatram, ukorijenjene u onome što ja zovem "tiha većina". To su neke vrijednosti tradicijski ukorijenjene u normalnoj hrvatskoj obitelji i većina je nas određena tim vrijednostima. A postoji i jako "glasna manjina" koja ima strašnu moć penetracije i kontrolu nad dijelom medija, gdje oni svoje stavove pokazuju kao stav većine. To je velika obmana i laž. Ti ljudi, pokušavaju i opravdati i svoje postojanje i svjetonazor, uzimaju si za pravo da nekoga "ofarbaju" plavo, nekoga žuto, nekoga crno, a nekoga proglase ovakvim ili onakvim. Mene se proziva zato što ja, ispadam kao glasnogovornik "tihe većine". Prosječno sam visok, nisam osobito ni lijep, ni ružan. Znači, i tu sam prosječan. Pjevam, a ne mogu ni visoko ni duboko, ni jako točno... Zapravo, prosječno - onako kako pjeva većina naroda. U svojoj uprosječenosti, Bog mi je dao dar da u deset stihova mogu izraziti nešto za što je nekome potrebno 50 stranica A4 formata.

 VL: Smeta li vas što vas etiketiraju desničarom i perjanicom novokomponiranog hrvatskog narodnjaka?
 ŠKORO: Jednostavno je paušalno najlakše reći da je Škoro i njegovi desno, a sve drugo je normalno. Desnim se prikazuje sve ono što ima tradicijsku ukorijenjenost. Još nitko nije objasnio što je desno, a što lijevo, što je narodnjak. Za sve postoji objašnjenje u rječniku, ali te riječi pojedinci ili grupice tumače na svoj način. Kad pišem neke pjesme i kada se bavim glazbom, pokušavam u glazbenoj povijesti hrvatskog naroda tražiti one stvari koje mi se učine zanimljive. "Milo moje" nije moja sintagma, to je stih koji sam ja čuo u Komletincima. Zato što ga ja izvodim, onda se to voli etiketirati kao narodnjak. Netko tko pripada svome narodu, pjeva svom narodu, valjda ima i popularnost u narodu, je narodnjak. U političkom smislu, narodnjak je pripadnik partije ili stranke što ima doticaj s narodom, a u glazbi je, po njima, narodnjak nešto što ne valja. Kod nas su mnogi pobrkali značenje nekih riječi i od svojih definicija stvorili mit. Zato je za njih desno nešto što ne valja, a lijevo je sinonim za normalno.

 VL: Rekli ste da svoje stavove iznosite jasno i bez ustezanja. Nedavno su vas pitali biste li, da ga vidite, prijavili generala Gotovinu?
Ne bih  prijavio
 ŠKORO: Ne, i ne. Prvi i osnovni razlog je da to nije moj posao. Drugi razlog je taj što imam osobni stav glede činjenice da se nakon Domovinskog rata pokušava  individualizirati krivnja. Pročitao sam optužnicu protiv generala Gotovine i drugih hrvatskih generala. Iz tih optužnica ne vidim želju onih koji njega i druge hrvatske generale optužuju, za individualiziranjem krivnje, nego se spominju vrlo uopćene i generaliziralne floskule što ne govore o tome što je počinio dotični general.

 VL: Zašto ljudi vole vaše pjesme? Prepoznaju li se u njima?
 ŠKORO: Uspijem ukrasti od života nekakve priče, koje uspijem iscijediti i formirati ih u stav koji je ljudima prihvatljiv. Valjda se prepoznaju u tome. Kada je u pitanju glazba, za mene postoje dvije ključne stvari. Prvo je da imaš nešto reći. Ne smiješ biti ni preširok, a ne smiješ biti ni preštur. Moraš dati baš to u čemu se čovjek može naći. Druga vrlo važna stvar je melodija. Postoje melodije koje su svojstvene za određene krajeve. Ljudi se prepoznaju u tekstu, ali i melodiji.

 VL: Jedan vaš kolega optužio vas je da pjevate angažirane pjesme, pa vas zbog toga nije mogao pobijediti na jednom festivalu. Pišete li angažirane pjesme?
 ŠKORO:Ja sam kantautor, sam pišem. Pristojan autor koji si može priuštiti lošeg pjevača. Što bi rekao naš narod  sam pijem, sam platim, sam pao, sam se ubio. Pišem to što pišem. Sada, ako treba osnivati neku komisiju koja će određivati nama što ćemo i kako pisati, nema problema  neka je oforme. Bože moj, ni prva ni zadnja komsija, ja ću joj donijeti pjesmu na provjeru. Može kolega biti predsjednik komisije, neka mi to odbiju. Nemam potrebu pisati neke druge pjesme nego ove koje pišem. Rekla je moja pokojna mater  nije važno što se govori, nego tko ti govori.

Sve  odradim pošteno
 VL: Bili ste diplomat, a sada ste pjevač i menadžer. Koji vam je posao bio najteži, a koji najdraži?
 ŠKORO: U svakom poslu čovjek može naučiti nešto. Vi niste sve ni pobrojali.
Svašta sam ja radio u životu, i svaki posao na neki način čovjeka može veseliti i opustiti, može biti i dohodovan. Imam sreću da sam se bavio s puno toga i valjda dovoljno ludu glavu da odsrljam u nekakav posao. Ni zašto se nisam dovoljno specijalizirao.

 Ja jesam pjevač, ali ne pjevam najbolje, ja jesam menadžer, ali nisam najbolji, bio sam diplomat, ali definitivno nisam bio najbolji, bio sam krovopokrivač, ali zasigurno je bilo puno boljih, jesam radio kao građevinski inženjer i kao spiker, ali bilo je puno boljih od mene. Sve što napravim  odradim pošteno, ali ništa nisam specijalizirao. Svaki put na godišnjici mature kažem: "Ja sam Miroslav Škoro, kao što znate".
Ne mogu vam reći što mi je najdraže, a što najteže i kad bi bilo svjetsko prvenstvo u tome, bez obzira što sam dobar u svaštarenju, bio bih drugi jer svaštarim.

Rečeno mi je da me je predsjednik Tuđman otkrio slušajući “Bijelu vranu”, emisiju Mladena Kušeca na Radiju Zagrebu. Ja nisam ni bio svjestan da me je moj prijatelj Kušec snimio, a pričali smo u Vinkovcima o svemu i svačemu. On je taj razgovor izmontirao i pustio ga da ja nisam znao. Legenda kaže da je to čuo predsjednik Tuđman i rekao Zdravki Bušić da me nađe. Onda su me našli preko centara za obavješćivanje. Pokojna mater se uplašila i trčala u “baštu” po mene, ja sam vadio krumpir. I onda sam ja otišao kod njega, malo smo razgovarali i dogovorili se oko mog angažmana u diplomaciji.

U mojoj obitelji nitko nije bioˇglazbenik. Najveći glazbeni događaj bio je da su Blaženka i Pero Nikolin pjevali u svatovima mog pokojnog strica Milana. Zanimljivo je da sam ja poslije s Martom, kćeri Blaženke i Pere, snimio duet, a da njihov sin Željko svira sa mnom. Silno sam želio neki instrument, pa sam sa 17 godina skucao neki novac i kupio gitaru. Vrlo brzo sam završio uličnu glazbenu školu, pa sklapao bend “Zadnja stanica”, pa potom “Okej bend”, svirao po klubu muzičke omladine, radio kao spiker, pjevao u Bećarima. Surađivao sam sa Slavonskim lolama... Iza sebe imam sedam ploča, od toga tri tamburaške.