Skromnost i solidarnost 
ne propovijeda 
se iz luksuza

Dok se hrvatski intelektualci lijeve provenijencije proteklih mjeseci natječu u iznošenju kompliciranih i poprilično dosadnih definicija onoga što bi trebala biti nova hrvatska socijaldemokracija, novoizabranom poglavaru Katoličke crkve za to je trebalo tek dva dana. Doduše, papa Franjo o stanju hrvatske, a ni europske socijaldemokratske političke opcije, vjerojatno nije niti razmišljao, a kamoli govorio, no njegovi postupci u prvih 48 sati pontifikata zapravo su bolja definicija temelja buduće socijaldemokratske politike od bilo kojeg proglasa osmišljenog u glavama hrvatskih salonskih teoretičara. Dapače, tih 2880 minuta bilo je dovoljno da Jorge Mario Bergoglio u praksi demonstrira kako Katoličku crkvu namjerava organizirati u skladu s načelima skromnosti, solidarnosti i osobnog primjera, a pritom u nezapamćeno kratkom roku stekne globalne simpatije.

No, zašto? Odbio je nositi zlatni križ, vozio se u autobusu, a ne u limuzini, sam platio svoje hotelske troškove. Suštinski, papa Franjo nije učinio ništa što i svaki razuman čovjek ne bi učinio, no kako je jednom primijetio američki pisac Ralph Waldo Emerson, “društvo se nikad ne prestaje čuditi upotrebi zdravog razuma”. U okruženju teške ekonomske i društvene krize, hrvatske elite – naročito one političke – morale bi početi koristiti zdravi razum.

Hrvatska Vlada – službeno socijaldemokratska – zasad ne pokazuje da jasno shvaća kako bi socijaldemokratska politika trebala izgledati.

Vjerodostojnost stečenu nekim neosporno kvalitetnim potezima kao što je ukidanje povlaštenih saborskih mirovina, uvođenje porezne discipline i reda u sustav dodjela socijalne pomoći – izvorišta suštinskih društvenih nepravednosti tijekom proteklih dvadeset godina, Kukuriku koalicija olako je devalvirala nebrojenim skandalima sa stranačkim kadroviranjem, nabavama luksuznih automobila i sličnih vrsta rasipnosti. Dakako, tri nova luksuzna automobila više ili manje neće niti spasiti niti upropastiti državu, jednako kao što se u Crkvi ništa bitno neće promijeniti prestane li papa nositi cipele marke Prada. Ipak, može li ijedan političar – a i papa je nesumnjivo političar – skromnost i solidarnost propovijedati iz skupih cipela i luksuznog automobila?

Kada se u krajnje nemoralnom činu umirovio na jedan dan kako bi zadržao povlaštenu mirovinu, bivši IDS-ov i današnji SDP-ov pulen Damir Kajin izjavio je da “ne želi biti štupido”. Kajina bi danas valjalo pitati je li i papa Franjo “štupido” zato što zbog svojih uvjerenja odbija, poput svojih prethodnika, pozne godine provesti u lagodnom luksuzu Vatikanske kurije.

Pitanje je jasno. Može li Kajin, pa i oni koji ga podržavaju, sutra zastupati ideju nove socijalne države. 
Jer, upravo je solidarnost i osobno odricanje njezin logičan temelj. To nije pitanje opredjeljenja, već matematike. U Hrvatskoj danas od 4,3 milijuna ljudi radi njih tek 1,3 milijuna. Iz njihova rada financiraju se prava ovih ostalih – zdravstvena skrb, obrazovanje, socijala. Pojednostavnjeno rečeno, svaki zaposleni svojim radom financira još i jednog umirovljenika, a s obzirom na negativni prirodni prirast, taj odnos uskoro se neće popraviti. Tako Hrvati, kao nacija, danas stoje na velikoj prekretnici. Jedan nas put vodi k sve većem individualizmu, društvu u kojem će svi živjeti u skladu sa svojim sposobnostima, koliko god one bile velike ili male. 
Drugi je, pak, smjer društvene kohezije, ravnoteže postignute samoodricanjem i solidarnošću kako bi i najslabiji među nama imali dovoljno. Taj drugi put zapravo je socijaldemokracija budućnosti, no njezino ishodište nije u vladinim zakonskim aktima i drugim birokratskim spisima, već u nama samima. Ipak, te masovne reforme svijesti neće biti bez vođa koji će je inspirirati. Na žalost, teško je to vjerodostojno učiniti s odmora u nekom mondenom skijalištu ili iz luksuznog hotela u Dubaiju. Zapravo, čini se kao pitanje zdravog razuma. Treba li se stoga čuditi da ga se ne poštuje?