Skromnost kao duhovna veličina

"Skromnost nije znak veličine, ali neskromnost je pouzdan znak nedostatka duhovne veličine", napisao je u svojoj knjizi "Kucanje na vrata tajne" Andro Vid Mihičić. Zaista, skromnost nije znak veličine, već način života, izbor i temeljna životna opcija. Skromnost je kvaliteta koja se čovjeku nameće iznutra.

Zato skroman čovjek nikad ne ostavlja dojam. On ne pravi pozu. Skromnost jednostavno diše iz cijele pojavnosti, iz čovjekova srca, iz svake geste i iz svake intonacije. Spomenuti pisac, međutim, o neskromnosti kaže kako je ona "pouzdan znak nedostatka duhovne veličine", s čime bismo se složili. Ako je tako, skromnost ne može biti drugo nego jasan znak duhovne veličine. A duhovna veličina nije za pokazivanje. Ona se miriše, ćuti i osjeća.

Skroman je čovjek okrenut prema duhovnim vrijednostima, a one su pak neodvojive od istinskih životnih vrijednosti. O tome je riječ u današnjem evanđelju. Isus na primjeru poziva na gozbu upozorava kako ne valja sjedati na prva mjesta. Ljudi su se očito i tada gurali na bolja mjesta. Jagma za položajima, viđenim pozicijama, za slikanjem i pojavljivanjem u žurnalima očito nije ništa što svijet već nije vidio. Isus upozorava na problem ljudskog srca, koji je uvijek isti. Ma što tko mislio, skromnost jest vrlina koja se uočava i cijeni pa je stoga izazov i suvremenom načinu života.

Skroman način života ne znači oskudan način života. Štoviše. Ona je istinski usidrena u životu i u njegovoj punini. Skromni su ljudi poput svježeg zraka koji u zagušljiv prostor unosi svježinu. Oni su poput kvasca ili poput svjetla. S njima sve nekako živne. Prihvatljivi su, rado viđeni, dragi i dobrodošli. Budući da je izbor i opredjeljenje, skromnost je i naučiva kategorija. Odgoj za nju prije svega treba biti odgoj za duhovne vrijednosti, za duhovni rast. Skroman čovjek ne nastaje konfekcijskim zahvatom, niti odricanjem od raskoši.

Skromnim se postaje tako da se premetne poredak stvari. Na prvo mjesto u tom poretku dolaze vrijednosti duha: ljubav, mir, radost, velikodušnost, praštanje, požrtvovnost, istinoljubivost i druge vrijednosti. Do njih se, međutim, ne dolazi preskakanjem, nego samoprijegorom. Skromnost se doseže okretanjem prema unutra, i to osobno.

Ako se u našem društvu danas prokazuje bahatost, koja je suprotnost skromnosti, onda je skromnost očito ona stvarnost s druge strane tezulje koju ljudi i dana cijene. Bilo bi dobro kad bismo mogli imati više, kupovati bolje, putovati dalje i priuštiti si nešto ljepše. To još ne znači da bismo nužno naštetili skromnosti. Skromnost je ipak put prema duhovnim vrijednostima.