Skup život jeftina naroda

Udruga Potrošač i sindikati izračunali su da će 24,5 posto skuplju struju plaćati 80 posto kućanstava, a to je puno nepovoljnije nego što su pokazivale brojke kojima je građane tješila vlast. Ali tješenje je i uljepšavanje (sve ružnije) stvarnosti u prirodi vlasti, kao što je u navici novinara da se pri svakom poskupljenju obraćaju onima kojima ono osobno ništa ne znači. Što, recimo, bogatom ministru Polančecu znači poskupljenje struje? Baš ništa.

Ili Kalmeti najavljeno povećanje cestarina? Ili bilo koje drugo poskupljenje Sanaderu, ministrima i inim dužnosnicima koji o njemu govore? I ne samo kad je riječ o poskupljenjima. Što, recimo, političarima znači prosvjed radnika "Elcona" koji sedam mjeseci nisu primili plaću? U "Elconu" ne rade ni oni, ni njihova djeca, ni braća ili sestre, ni druga rodbina i svojta, koju su zaposlili u sigurnijim tvrtkama ili državnim službama. Sama se vlast ponaša tako kao da joj je zadatak Hrvatsku podijeliti na povlaštenu i obespravljenu.

Da su političari osjetljivi na nevolje ljudi, i ne bi bili političari. Oni koji se žele dokopati vlasti, ne žele je zato da podijele sudbinu naroda nego da tu sudbinu izbjegnu. Pa ipak, nitko o tom narodu ne voli govoriti kao oni, i nitko priznanje građana ne očekuje kao oni koji ga ne zaslužuju.

A već gotovo cijelo desetljeće tri vlasti, Račanova, Sanaderova i Mesićeva, nameću ili potiču teme kojima se odvraća pozornost tih građana od najvažnije zadaće politike - gospodarstva. Te su teme - Europska unija, sankcioniranje pljačke u pretvorbi i privatizaciji, ratno profiterstvo, ustaše i partizani, antifašizam i fašizam, i tako dalje. Svakidašnjicu hrvatskoga pučanstva te teme ne dotiču niti iz nje proizlaze, one su inscenacija za nebitne uloge političara koji su iznevjerili u svojim bitnim poslovima.

Posljednji tukac zna da će nam u Europskoj uniji i izvan nje biti onako kako sami zaslužimo, ali u Hrvatskoj se uporno obmanjuje kako je EU naša "jedina budućnost". Svak vidi da su se izjalovile sve najave o kažnjavanju ratnih profitera i pljačkaša u pretvorbi i privatizaciji te o povratku silnog novca, ali se time i dalje obmanjuje javnost. Svak vidi da su ustaše (i partizani) daleka prošlost, te da u političkom životu ne postoje i ne znače ništa, ali je dovoljan jedan (ustaški) znak te prošlosti (možda i podmetnuti!) pa da se trese cijela zemlja. Politici su te teme potrebne radi potpunog porobljavanja volje iz koje bi se mogao roditi opasniji revolt protiv Banskih dvora i Pantovčaka.

Taj se cilj i ostvario: Mesić i Sanader danas imaju jeftin, ropski narod, ne zato što je takav po naravi, nego zato što su ga mehanizmima vladanja učinili nevažnim a svaku njegovu volju, neposluh ili prosvjed posve nedjelotvornim. Stoga je doista bilo žalosno gledati radnike Elcona ili jadanja građana zbog poskupljenja, jer se zna da je Sanaderu, Mesiću i svekolikoj vlasti mnogo više stalo do svojih pasa i mačaka nego do njih. Slikovito govoreći, vlast je s narodom učinila isto što i s Gotovinom: stavila mu je lisičine na ruke i prepustila ga milosti i nemilosti Europske unije kao što je generala prepustila Haagu.

I zbog stanja u svijetu (poskupljenja nafte, hrane itd.) i zbog stanja hrvatskog gospodarstva građani će u Hrvatskoj živjeti sve teže, ali će s vrha vlasti biti sve zasipaniji optimizmom zbog približavanja velikog cilja - ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Događat će se još veći paradoks: život će biti sve skuplji, zemlja će sve dublje tonuti u neimaštinu, vanjski dug, bezvoljnost i ravnodušnost prema vlasti - dok će vlast biti sve samosvidljivija. Tako će i ulazak u EU biti ulazak u sve dublji raskol između sve moćnijih elita i i sve nemoćnijeg naroda.