Skupa saborska tjelovježba

Koliko će HDZ-ovi saborski politički podupiratelji dobiti iz proračuna pouzdano se i ne zna. Koliko će nas koštati glasovanje HDZ-ovih koalicijskih partnera možda je i nemoguće točno utvrditi. No, da će jednostavna motorička radnja, kao podizanje ruku u zrak, iz proračuna biti dobro plaćeno, to je sigurno. Ta bi jednostavna saborska tjelovježba mogla biti skupo plaćena. Utoliko je još intrigantniji “prijedlog za razmišljanje” premijerkina savjetnika Borislava Škegre da bi glede “klijentelističkih stranaka” i efikasnosti ove, kao svake buduće vlade, “trebalo mijenjati izborni zakon”. Argument je jednostavan: koalicijske vlade svima nastoje udovoljiti, a puno koštaju.

Koliko nas je do sada koštalo HDZ-ovo koalicijsko partnerstvo vjerojatno je već, kao trošak, prevaljeno i u ovaj novi proračun. Da je uz Vladu ostao i HSLS, taj bi trošak bio i veći. Ovako je premijerki ostalo da podmiri HSS i SDSS. A bit će masno plaćeno i njihovo dizanje ruku za novi budžet. Uvjet za “seljačku” lojalnost Vladi su subvencije poljodjelstvu, nekontrolirani poticaji čak i onima koji s poljoprivredom nemaju nikakve veze. Kao što je u Vladi Ivice Račana kontrolirao resor poljoprivrede, HSS je dobio priliku to raditi i u vladi Ive Sanadera, odnosno, Jadranke Kosor. I Račanu i Sanaderu bile su važne haesesovske saborske ruke. Jadranki Kosor možda i više. Ali, što bi HSS bez vlasti? Mogao bi se početi pretvarati u svojevrsnu sindikalističku stranku, sužavati samo na selo, postajati inačica Stranke umirovljenika.

Kakvu bi važnost u politici, osim njezina demokratskoga privjeska, imao SDSS? Premijerka se pred političkom birokracijom EU može pohvaliti, i dobiti pohvale, da u Vladi ima i “manjince”, a u parlamentu potporu njihove stranke i trojice zastupnika. Politički je to i više nego korektno, jedino je malo etički problematično. Jer dvojica su se tih zastupnika svojedobno malo zaigrala, pa obukla uniforme i ostala “na oslobođenom teritoriju”.

Onda su, “oslobođeni” i “reintegrirani”, ne samo dospjeli u Sabor nego postali i partnerima vlasti, faktorima o čijoj uzdignutoj ruci ovisi izglasavanje državnog proračuna, odnosno sudbina hrvatske Vlade! Što ti je hrvatska uljudba i demokracija! Kolika je dobrohotnost hrvatske vlasti, eurokratima se vjerojatno može najbolje objasniti njima najbližim primjerom. To je kao da je pokojni De Gaulle u francuski parlament pustio dvojicu ministara kolaboracionističke Petaineove vlasti. No nešto što nigdje u Europi nije moguće moguće je u Hrvatskoj.

Može Škegro pričati što hoće, no kakvog će to imati utjecaja na HSS i SDSS? Odnosno, na HSLS, IDS, Stranku umirovljenika, HDSB, HSP, pa i na HNS? Uvijek će nešto biti uvjet za njihovu političku podršku. Jednom, ovo ili ono ministarsko mjesto, drugi put, potpora vlasti ovome ili onome stranačkom projektu, a treći put traženje i prvoga i drugoga. Nema nekih ozbiljnih razloga vjerovati u neku novu hrvatsku političku priču da tako neće biti i ubuduće.

Čak se i ambiciozni predsjednik HSLS-a, čini se, odrekao stranačkog sudjelovanja u sadašnjoj vlasti, u ime moguće bolje pregovaračke pozicije u budućoj vlasti. Odlučio je da mu stranka samostalno ide na buduće izbore “da se vidi koliko nas ima”. Ako se tada pokaže da je važnost njegove stranke obrnuto razmjerna njegovom javnom pojavljivanju, nestat će i razloga njegovoj napuhanosti i mogućnosti da mu stranka uđe u vlast. Slično će biti i s HNS-om koji svojom važnošću javno uvijek više figurira nego polučuje na izborima.

Vladajuće koalicije Hrvatsku puno koštaju, a malo polučuju. Unatoč tome, to sigurno neće biti i razlogom da se operacionalizira Škegrina ideja i da se ugradi i uvede u izborni zakon. U interesno su premreženoj, no etički unazađenoj i zapuštenoj Hrvatskoj uski i posebni interesi ispred i iznad općih. I daju se dobro trampiti, izvrsno unovčiti.