Sloboda klevetanja - jučer i danas

Komediograf i osnivač novina Fadil Hadžić, za kojeg se u krugovima polaznika i nastavnika nekih superbrzih PiAr-tečajeva vjeruje da je osnovao i “Kraljski Dalmatin” i “Novine horvatske”, svojedobno je, još u doba socijalističke Jugoslavije, predlagao pokretanje novina u kojima bi se objavljivali samo zapisnici sa zatvorenih sjednica najviših političkih i državnih vodstava, i to onih održanih prije 10-20 godina. Čitateljima bi, smatrao je Hadžić, bilo i te kako zanimljivo usporediti što je tko govorio nekad, a što tko govori sada.

Takve bi novine i danas mogle biti vrlo tiražne, s tim što se njihovi urednici ne bi morali gnjaviti s teško dostupnim starim zapisnicima. Dovoljno bi bilo da se pozabave svakome dostupnim novinskim kompletima. U njima nije teško pronaći što je tko od naših današnjih političara i njihovih medijskih truba zastupao prekjučer i onda to usporediti s onim za što se tko zalaže danas.

Privlačnih je tema bezbroj, a razlike u pristupu su tako goleme da bi se bez ikakvih teškoća mogle izdavati najmanje jedne dnevne novine, npr. pod naslovom “Jučer”. Da taj “Jučer” već izlazi, ovih bi se dana mogao puniti samo jednom temom, a to je “Sloboda klevetanja jučer i danas”.

Prije nešto više od četiri godine, nakon bjesomučne javne kampanje koju su predvodile tadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt i odvjetnica Vesna Alaburić, ukinuta je zakonska odredba o javnoj uvredi i kleveti kao kaznenom djelu. Da bi pokazala koliko joj je stalo do slobode javnog izražavanja, ministrica je iz vlastitog džepa platila kaznu za nekog osuđenog novinara klevetnika i tako ga spasila od zatvora.

Javnog je vrijeđanja bilo uvijek, no kad je uvreda i kleveta dekriminalizirana, ono je grunulo i na vrata i na prozore. Gotovo da nije bilo dana da se nekoga pred licem nacije nije pokušalo zaliti fekalijama, najčešće prema modelu što ga upravo demonstrira primoštenski gradonačelnik koji ministra uprave naziva “nesposobnom skupo plaćenom kretenčinom”.

Klevetanje je postalo uobičajenim načinom javnog komuniciranja, pa je tako bilo i u vrijeme tek minulih predsjedničkih izbora. A zašto i ne bi kad kleveti ništa ozbiljno ne stoji na putu. Ako neki kolumnist iz tjedna u tjedan može vaditi utrobu časnim građanima, zašto građani ne bi smjeli širiti uvredljive tračeve o predsjedničkim kandidatima? Ako se njemu plješće, zašto bi se njima lijepila etiketa “obavještajnog podzemlja”?

Želi li se, dakle, naš predsjednik Ivo Josipović uistinu obračunati s pošasti javnog klevetanja, neka najprije ustanovi kako je i zašto dekriminalizirana uvreda i kleveta i tko je u tome bio najglasniji. Tu je sve počelo (na što je neku večer na HTV-u upozorio i Miroslav Tuđman) i tu bi se nevolja mogla početi rješavati. Za pomoć se predsjednik može obratiti svojoj savjetnici za društvene djelatnosti, jer ona je u kampanji za slobodu klevetanja u nadzemlju prije četiri godine odsvirala vrlo zapaženu dionicu.