Slovensko bi odbijanje ratifikacije hrvatskoga ugovora s EU, zbog neriješena problema s Ljubljanskom bankom, opet moglo pogoršati odnose Hrvatske i Slovenije. Odbije li Slovenija potpis, hrvatsko-slovenski politički odnosi mogli bi ponovno izgledati kao prije susreta Kosor-Pahor. Ne potpiše li Slovenija hrvatski ugovor, to neće samo pogoršati političke odnose, nego obnoviti i neke stare hrvatske i slovenske kolektivne stereotipe.
Ti stereotipi također opterećuju političke odnose. Svako pogoršanje tih odnosa obnavlja i predrasude kako na hrvatskoj, tako i na slovenskoj strani. Njihovo umnažanje onda opet povratno negativno utječe na ukupno političko raspoloženje u obje države.
Hrvatsko-slovenski odnosi najbolji su bili krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Vrijeme raspada Jugoslavije bilo je gotovo idilično doba između Hrvatske i Slovenije. Združivao ih je zajednički politički interes, odnosno izlazak iz Jugoslavije i stvaranje nacionalnih država. Dotad, kroz povijest monarhističke i socijalističke Jugoslavije, susjedski odnosi nikada nisu bili na toj prijateljskoj razini. U staroj Jugoslaviji nije ni bilo hrvatskoga, odnosno slovenskoga administrativno-političkog teritorija.
No, unatoč tome, Slovenci su znali što je njihov nacionalni interes. Tako njihov Anton Korošec postaje potpredsjednik vlade prve zajedničke države. Nasuprot tome, hrvatska se politička elita podijelila na unitariste i republikance. Hrvatski je narod bio radićevskim, a političke elite uglavnom karađorđevićevskim. Slovenci su bili nacionalno puno jedinstveniji.
Slovenci su uvijek znali čemu teže. Tako i u Titovoj Jugoslaviji, od kada se još većma pojačavaju hrvatski stereotipi o Slovencima. Slovenci postaju sebični, škrti i proračunati. Njihovi političari, predvođeni Edvardom Kardeljom, uvijek su bili jedinstveni u zastupanju onoga što su slovenski prioriteti.
Hrvatski su, pak, političari u titoizmu gotovo izgubili osjećaj za hrvatstvo. Dok je slovensko ponašanje spram Tita i jugoslavenske politike vrhuške bilo lukavo, hrvatsko je često bilo mlitavo, neodlučno pa i poltronsko, a često i mimo onoga što je Hrvatskoj trebalo.
Slovenci se i sada, glede dugova nekadašnje Ljubljanske banke, ponašaju u duhu prokušane slovenske politike, koja je bila slovenskome i kod popa Korošca i kod komunista Kardelja. Danas vjerojatno i kod Janeza Janše. Slovenci znaju da nisu u pravu i da dugovi njihove banke hrvatskim štedišama postoje, ali ne odustaju od štićenja onoga što smatraju interesom svoje države.
Hrvatski su političari od naših interesa odustajali čim ih je netko malo stisnuo. Jednako i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji, kao i danas kada smo pred ulaskom u Europsku uniju. Tako su i bez protivljenja odustali od proglašenja ZERP-a, a ako se na njih iz svjetskih centara moći izvrši politički pritisak, vjerojatno će odustati i od potraživanje od Ljubljanske banke, odnosno od Slovenije. Naš premijer, primjerice, kaže da se glede granice s BiH “nećemo sa susjedima svađati zbog dva kamena!”
Doduše, od svoga će inata, zaprijete li joj se iz tih istih centara moći, vjerojatno odustati i Slovenija. Njezina je autonomija danas manja nego nekoć u Titovoj Jugoslaviji. Slovenija, ako joj se nitko iz spomenutih centara ne bude protivio, vjerojatno će nastaviti po starom političkom modelu. To će ponašanje u Sloveniji vjerojatno obnoviti dio histerije kivnih na Hrvate, a u Hrvatskoj postojeće stereotipe o Slovencima kao o proračunatima i uskogrudnima.
Tako obnovljeni klišeji utjecat će i na politike obiju država. Politike i u Hrvatskoj i u Sloveniji morat će i o tim klišejima voditi računa. Kad god politike moraju uvažavati stvorene predrasude, onda su i one sve manje racionalne. Pretvori li se najnovija slovenska prijetnja o ratifikaciji u dugotrajni inat, ni politički odnosi neće biti dobrosusjedski.
Udrobljenac! Bit spora jest da se Slovenija pravno ogradila od mogućih tužbi štediša "južnih" filijala i to Ustavnim zakonom iz 94. godine. Zašto? E pa zato jer su i slov. sudovi morali konstatirati neumitno - da su štediše u pravu i moraju dobiti svoj novac. Kad su stali dobivati sporove, onda je uskočio dr Drnovšek i preko tadašnjeg saziva DZ-a su im "prodribrali" Ustavni zakon kojim se dugovi ostavljaju staroj Ljubljanskog, a sav novac se prenosi na Novu Ljubljansku banku. Uostalom, zvuči jako perfidno i za neutralnog stručnjaka iz financija bilo gdje u svijetu da je neka država izvela takav manevar i ostavila stotine tisuća štediša bez privatne imovine. Ostalo je sve manje-više irelevantno jer je jasno da se radi o činu planiranom u samom vrhu vlasti u Sloveniji, baš nalik izbrisanim. I jedan od najviše glupih poteza jer da su isplatili štediše - imali bi desetljećima odlučujuću prednost na tim financ. tržištima na jugu i iznijeli bi profita u 10-20 puta većem iznosu. I još bi im Ljubljanska bila most za širenje gospodarstva i trgovine. Glupo do boli!