Slovenska potraga za alibijem

Poslije slovenske najave da se kani preobraziti u Švicarsku i mogućnost ulaska Hrvatske u EU dati na referendum, mislili smo da nam se susjedi šale. A oni blokadom hrvatskih pregovora s EU naivnim susjedima poruče da su to mislili ozbiljno. I još zaprijete da će i za hrvatski ulazak u NATO biti Švicarci, tj. da će i o tome održati referendum.

Kada ih je valjda netko iz NATO-a podsjetio da u Piranskom zaljevu ipak nemaju nuklearnih podmornica i da su slovenski piloti jedino vidjeli “phantom”, slovenski su političari ipak malo ohladili. Odustaju od kočenja Hrvatske glede NATO-a, ali ne i od štopanja ulaska u EU.

Usprkos neriješenom, ali rješivom, graničnom prijeporu u Piranskom zaljevu, ipak se nije očekivalo da će slovenska vlast biti toliko kapriciozna, da će blokirati hrvatske pregovore i da će joj vrh EU dopustiti takav presedan. U Hrvatskoj se već naviklo na slovensko ustrajno gunđanje, posebno na „ribarsko prigovaranje“, ali se i unatoč slovenskoj nakostriješenosti ipak nije očekivalo da će baš Slovenija biti glavna prepreka ulasku Hrvatske u EU.

Nakon što je proglašeno da „ulazak Hrvatske u EU nema alternative“, a EU rekao – u redu, ali „morate privatizirati banke“, Hrvatska ih je poslušno i „privatizirala“.

Danas su im samo domaća imena, a vlasnici tuđe države. Kada se hrvatska vlast busala ZERP-om, jer da je njegovo proglašenje „hrvatsko neotuđivo pravo“, šefovi EU se nisu osobito uzrujavali, samo su rekli – dobro, ali onda ništa od EU. Postavši članom EU, Slovenija je samo preuzela isti način ponašanja. Slovenska je inačica toga obrasca ponašanja: Ako nam granicom u Piranskom zaljevu ne dopustite izlaz u tzv. međunarodne vode, onda ništa od EU!

No, kako Ljubljana nije Bruxelles, hrvatski je ponos najednom postao većim od dotad iskazivane poslušnosti. Kod hrvatske se vlasti pojavio inat, dišpet tipa: ako smo morali popuštati EU, ne moramo i Sloveniji. Kao da se već nije. Bivše hrvatske štediše Ljubljanske banke mogu se valjda još jedino napiti vode, zaboraviti svoj novac, a slovenski vojnici i dalje sa Svete Gere, kao da je njihova, mirno u Hrvatskoj promatrati ovce.

Otkako su ušli u EU Slovenci, odnosno slovenske vlasti, počeli su se prema Hrvatskoj ponašati nekako svisoka. Osobito je to bilo zamjetno kod dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova, Dimitrija Rupela. S vremenom se ta prepotencija znatno proširila. S hrvatske strane to zapravo izgleda kao neki slovenski kompleks više vrijednosti. Kao da su se Slovenci osjetili pozvanima biti nekim braniteljima EU od Hrvata!

Taj je osjećaj slovenskog ponašanja glede Hrvatske, ne malom broju Hrvata, iritantan. Mnogima je takvo ponašanje sitničavo, pa i zločesto. A kada se promatra koliko je u postupcima nekih slovenskih političara zlovolje, zamjerki i ljutnje, onda bi se moglo zaključiti da toliko frustracija ne ide uz osjećaj više vrijednosti. Naprotiv. Slovenci taj osjećaj možda mogu izvlačiti iz činjenice da su u EU, a mi nismo.

Slovenci su u EU. I? Želi li EU da Hrvatska u nj uđe, hoće li to spriječiti Slovenija? Pogotovo nebulozama poput spominjanja NDH! Slovenskim političarima se spomene da „Hrvatska neće trpjeti ucjene“, a oni odvrate: „A vi ste imali Jasenovac!“ Vrlo logično, jer onda valjda ne moraš prevarenima vratiti njihov novac, a valjda automatski stječeš pravo i na cijeli Piranski zaljev!

Iz iste logičke radionice, iz iste škole mišljenja, stižu i tvrdnje da je Hrvatska podmitila neke europarlamentarce da Sloveniji zavrću ruku da odustane od tvrdoglavljenja spram Hrvatske . A poseban je biser te škole mišljenja o „izuzetno sposobnoj hrvatskoj diplomaciji“ kao stvaranju alibija za slovenski uzmak i moguće odustajanje da se EU u Sloveniji „brani od Hrvatske“.