Slovenska željezna zavjesa

Talijani u Istri nisu nikad bili toliko podijeljeni granicom kao otkad je Slovenija preselila željeznu zavjesu sa svoje zapadne na istočnu granicu. U ovoj godini, u kojoj Europa obilježava 20. godišnjicu rušenja Berlinskog zida, Slovenija podiže zid između sebe i Hrvatske držeći kako će, kao članica Europske unije, dobiti potporu ostalih 26 zemalja u svojoj operaciji.

Zasigurno neće dobiti potporu Rima. Talijanska diplomacija daje do znanja kako granice u Istri nisu postojale ni u vrijeme Mletačke Republike, ni u vrijeme Napoleona, Austro-Ugarske, pa ni u vrijeme komunističke Jugoslavije. Postojala je granica između Italije i SFRJ, ali ni ona, prema onome što drži talijanska diplomacija, nije bila toliko čvrsta koliko je slovensko-hrvatska otkada je Slovenija ušla u schengenski sporazum.

Slovenski političari počeli su podizati granicu prema Hrvatskoj čim su proglasili slovensku nezavisnost od Jugoslavije. Slovenske su vlasti 1991. počele graditi granične prijelaze prema Hrvatskoj i otad, premda su Italiji i ostalim europskim zemljama govorili kako te barijere ne znače ništa i kako će prolazak biti slobodan, radili su na stvaranju prave željezne zavjese na kojoj joj mogu pozavidjeti ekskomunističke vlasti u ekskomunističkim zemljama.

Bez obzira na to što se u Europi i može razumjeti nečija želja za zaštitom vlastitih interesa, kako Slovenija predstavlja svoj spor s Hrvatskom, ipak je zajednica i unija europskih zemalja načinjena, uz ostalo, kako bi se prevladale pogranične svađe.

Kada Hrvatska bude ušla u EU, granica sa Slovenijom više neće postojati. Podjela će postojati samo na papirima, ali više neće biti, kao sada, crkva u jednoj, a groblje u drugoj državi. Sve će biti u Europi. No, čini se kako pojam Europa u glavama nekih slovenskih političara (ali i hrvatskih) još nije sazrio.

U nekim glavama još vlada mentalitet željeznih zavjesa čak i u godini u kojoj se slavi 20. godišnjica pada Berlinskog zida, koji je bio najvećom poslijeratnom sramotom. Europa ne bi htjela imati još jedan slučaj, osim ciparskog spora, unutar Unije, ali neće dugo tolerirati ni nečiji veto. I, na koncu, nije istina da tim vetom Slovenija provodi europsku politiku, odnosno onu misao koja istina postoji u nečijim glavama i u Bruxellesu, kako bi bilo dobro primiti istoga dana sve eksjugoslavenske zemlje s Albanijom u EU, pa Ljubljana svojim pritiskom na kočnicu hrvatskom ulasku provodi taj plan.

Jer, Hrvatska je za EU bila u dvojcu sa Slovenijom, nije joj se svidjelo stvaranje željezne zavjese između dviju zemalja i htjela je obje države (kao što je njihovu neovisnost priznala istoga dana) istoga dana prihvatiti kao punopravne članice. Veći dio odgovornosti što Hrvatska još nije u EU leži na hrvatskim političarima, ali sadašnji slovenski veto više nije prihvatljiv nikome.