Presuda slovenskog suda temeljem koje bi posrnuli slovenski tajkuni Igor Bavčar i Boško Šrot zbog malverzacija u privatizaciji trebali robijati šest, odnosno sedam godina nesumnjivo je jedna od najvažnijih presuda ove godine. Ne samo u Sloveniji nego u cijeloj regiji.
Presuda Bavčaru i Šrotu, nakon prodaje Mercatora hrvatskom Agrokoru, novi je simbolički moment raspada slovenskog društveno-ekonomskog sustava, istog onog na kojem su im stanovnici ostalih zemalja bivše Jugoslavije desetljeće i pol zavidjeli. Još od sredine 90-ih godina slovenska ekonomska politika temeljila se na ideji da velike domaće tvrtke ne smiju pasti u strane ruke. Glavni politički pokrovitelji takve politike bili su tadašnji slovenski predsjednik Milan Kučan i premijer Janez Drnovšek.
Zbog toga je privatizacija tvrtki koje su dotad bile u društvenom vlasništvu napravljena samo fiktivno tako da su vlasnički udjeli velikih kompanija bili podijeljeni među njima, a ključne pakete držali su investicijski fondovi KAD i SOD koji su bili pod kontrolom države. Tako je Slovenija uspjela spriječiti ulazak velikih inozemnih kompanija na slovensko tržište, dok su slovenske tvrtke, uz podršku političke vlasti, intenzivno širile svoje poslovanje u regiji, osobito na tržištima zemalja bivše države. Takav ekonomski model uspješno je funkcionirao dulje od desetljeća. Slovenske tvrtke poslovale su dobro, njihovi prihodi rasli su iz godine u godinu, a ekonomska situacija u državi bila je bolja nego u nekim dugogodišnjim članicama Europske unije. Problem je nastao nakon promjena na političkoj sceni. Kučan i Drnovšek su otišli, a na vlast je stigao dugogodišnji oporbenjak Janez Janša, a s njim u velika poduzeća i deseci novih direktora. Neki od njih, poput Bavčara i Šrota, uz podršku politike počeli su preuzimati vlasništvo nad tvrtkama koje su vodili.
Obojica su to činila na sličan način, koristili su dionice jedne tvrtke kao zalog za kredit za kupnju druge koja je korištena za kupnju treće i tako u krug. Suštinski bio je to sustav sličan onome viđenom u hrvatskoj privatizaciji, ali desetljeće kasnije. Sustav je funkcionirao sve dok zbog financijske krize cijena dionica kojima su jamčili za kredite nije počela naglo padati. U takvoj situaciji banke im nisu bile spremne reprogramirati kredite pa su Šrot i Bavčar bili prisiljeni prodavati svoju imovinu kako ne bi propali. U konačnici, sve što su Kučan i Drnovšek pedantno gradili desetljeće urušilo se u nekoliko godina, a cijenu će na kraju – kroz sanaciju banaka i posrnulih tvrtki – platiti slovenski porezni obveznici.
Mi Hrvati, koji smo dugo ljubomorno gledali preko granice promatrajući slovenski gospodarski razvoj, umjesto zluradosti, iz događaja u Sloveniji trebali bismo izvući pouku. Slovenski sustav državne ekonomije funkcionirao je dok su njime upravljali ljudi koji su u njega vjerovali. Kad su ih zamijenili oni koji su imali drukčije ciljeve, ekonomija je kolabirala, a Slovenija tek sa zakašnjenjem proživjela sudbinu ostalih zemalja u regiji.
Poruka je jasna. U vrijeme kad sve više ljudi u Hrvatskoj – čak i službeno – razočarano dosadašnjim razvojem države zaziva uvođenje neke forme izvanrednog stanja – bilo tehničku vladu, bilo “prosvijećeni apsolutizam” Nikice Gabrića – primjer Slovenije pokazuje kako uspješan sustav može voditi u katastrofu, ovisno o sposobnostima i agendi ljudi koji njime upravljaju.
Upravo zato ekonomska kriza ne bi smjela biti razlog zbog kojeg bi Hrvati trebali odustati od procesa razvoja jakih demokratskih društvenih institucija i mehanizama, a vlast prepustiti u ruke pojedinca ili male skupine osoba – bez obzira na to koliko se uvjerljivima njihovi planovi i obećanja činili. Jer, kako je zaključio Winston Churchill, demokracija je najgori sustav vladanja ako se izuzmu svi ostali. Slovenci su tu pouku skupo platili, a zatvorske kazne Bavčaru i Šrotu neće ih baš utješiti.