Na pragu posljednjeg čina ujedinjenja, prihvaćanja zajedničkog ustava, EU se suočila s problemima kojima se najmanje nadala i koji u ovom trenutku imaju više veze s Drugim svjetskim ratom nego sa sadašnjošću, o čemu svjedoči poljsko-njemački sukob.
Poljska, poučena vlastitom poviješću, koja se bolno trzala između njemačkog čekića i ruskog nakovnja, predbacuje gospodarski snažnom Berlinu da preko novog ustava namjerava uvesti novu hegemoniju i nadglasavati male države, pri čemu Poljake velikim dijelom podržavaju i Česi.
Nijemci predbacuju Poljacima da “sabotiraju“ njihovo predsjedanje Unijom, dok Elmar Brok, vajskopolitički savjetnik Angele Merkel, proročanski predviđa da će se Europska unija u sredini ujedinjavati, a na svojim rubovima “raspadati“. Ne baš obećavajuća perspektiva, ako se ima na umu da se EU prilikom zadnjeg proširenja okrenula upravo svojim rubovima. Veliko je pitanje hoće li Europska unija u vanjskoj politici ikada progovoriti jednim glasom.
Ahtissarijeva plana za rješenje kosovske kriza, koja danas predstavlja najveci politički problem na starom kontinentu, nikada ne bi ni bilo, da nema Amerikanaca. Provedbi Ahtissarijeva plana za neovisnost Kosova opiru se Slovaci, dok su Španjolci skeptični. Španjolska je pak na tragu svoje hispano-američke tradicije, nedavno namjeravala ukinuti europske sankcije Kubi, čemu su se oštro usprotivile bas Poljska i male istočnoeuropske države. Za njih Castrova Kuba simbolizira jedno od posljednjih uporišta rigidne komunističke diktature.
Istovremeno, francuski predsjednik Sarkozy traži prekid pregovora između Europske unije i Turske, što predstavlja prvorazrednu vanjskopolitičku pogrešku, jer su baš pregovori s Europom najučinkovitiji katalizator tamošnjih demokratskih reformi. S druge strane, upravo se globalizacija pokazala kao najveći politički paradoks. Europski predsjednici i političari smatraju da globalizacija traži što snažniji angažman nacionalnih političara i nacionalne države, a ne obrnuto. Čvrstu liniju braće Lecha i Jaroslawa Kaczynskog podržava prema ispitivanjima javnog mnijenja više od 45 posto Poljaka, dok se njih manje od 29 posto izjasnilo za kompromisna rješenja. Vanjska politika predstavlja moćnu okosnicu u rukama nacionalnih političara.
Na tom se području oni mogu lako profilirati, što im opet u ruke daje moćan instrument na koji se mogu osloniti prilikom izbora i koji im omogućava ponovni izbor. Bez obzira kakva će biti sudbina europskog ustava, zajednička vanjska politika EU je iluzija. Europske se države vlastite vanjske politike nikada neće odreći.