Još od tragedije Ane Rukavine, novinarke oboljele od leukemije, i njezina potresna apela “Želim život”, nitko nije tako snažno ujedinio, potom i mobilizirao hrvatsku javnost kao slučaj Antonije Bilić. I građani i mediji nepodijeljeno su i duboko suosjećali, i još to čine, s obitelji 17-godišnje Drnišanke čiji se život pretvorio u agoniju 7. lipnja prošle godine. Osobito od trenutka kad je postalo bjelodano da je sudbina njihove kćeri i sestre u rukama patološkog lažljivca te, kako će se nešto kasnije ispostaviti, serijskog silovatelja i ubojice koji će mjesecima vješto manipulirati javnošću i, ono najvažnije, policijskim istražiteljima.
Otkako je objavljena vijest o pronalaženju posmrtnih ostataka nedaleko od odmorišta Modruš koji bi mogli pripadati Antoniji, komentari na portalima užarili su se od kritika na račun policije. Zaboravlja se pritom da su, tražeći Antoniju živu ili mrtvu, ubojicu priveli sudu, osigurali dovoljno dokaza da ga u idućih 40 godina maknu s cesta kojima je sijao smrt pa pokrenuli najopsežniju potragu za osobom u hrvatskoj povijesti. I pritom na sebe navukli gnjev svih onih, doduše anonimnih, koji su podsjećali na to da u Hrvatskoj svakodnevno nestaju djeca.
Jesu li istražitelji doista mogli pretražiti svaki pedalj zemlje u potrazi za djevojkom ili učiniti tek ono što im je preostalo: pouzdati se u iskaz jedinog svjedoka zločina? A pokaže li se da je Modruš zaista posljednja postaja Antonijina puta, u jednome, međutim, policijski posao ne smije biti završen. Ne dogodilo se i ne ponovilo da kriminalac Paravinjina kalibra s podebljim dosjeom u cijeloj regiji ikada više neometano prelazi granice, živi, radi, vozi i diše u blizini nekih novih Antonija Bilić.
Nekakav ., u kamionu koji je vozio Paravinja su pronađeni tragovi krvi za , koje je DNK analizom utvrđeno da pripadaju nesrtenoj djevojci . Postoji svjedok očevidac , koji je vidio da je A. Bilić ušla u taj kamion. To je dovoljno dokaza da je Paravinja ubojica.