Osim što će američka turneja Zorana Milanovića biti zapamćena po njegovoj izjavi da se u Hrvatskoj često čuju gusle, te da onda pucaju kubure, a tamo gdje je tamburica, tamo je mirno, umjereno, ostat će zabilježen i njegov nastup pred govornicom UN-a. I opet govor u kojemu je iznio niz kontradiktornosti u svome stilu, ili paradoksa, kako god, a jedan od najzvučnijih jest njegova konstatacija da je UN tako puno učinio za Hrvatsku. Ili kako je rekao: “Zahvalni smo UN-u jer je odigrao važnu ulogu u borbi naše zemlje za političku samostalnost, međunarodno priznanje i puni teritorijalni integritet.”. Govor kao da mu je pisao Budimir Lončar ili netko iz njegove škole. Zaboravio je on, primjerice, na embargo na uvoz oružja koji je upravo nama bio nametnut u UN-u, što Lončar jako dobro zna!
Milanović je, primjerice, trebao pročitati feljton povjesničara dr. sc. Ivice Miškulina u posljednjim brojevima Večernjakova magazina Vojna povijest, u kojemu se on bavi upravo “plavim kacigama” u Hrvatskoj i njihovim neuspješnim misijama, od UNPROFOR-a do UNCRO-a. Istina, nije sve opet bilo tako crno-bijelo, bez snaga UN-a bilo bi još više civilnih žrtava, u prvom redu na okupiranim područjima, gdje bi još više glava izgubilo nesrpsko stanovništvo. A i UN je imao veliki uspjeh, to je bila mirna reintegracija istočne Slavonije. Ali na kraju svega, poslije Oluje! No u globalu sve misije UN-a u RH bile su neuspješne. Zašto su nam inače trebale oslobodilačke akcije? Više od UN-a, za RH su tada učinili deseci tisuća Hrvata iz dijaspore koji su prikupljali i slali novac za obranu, koji su protestirali, slali pisma, lobirali... Kolega Miškulin tako piše kako su razmještajem u Hrvatskoj mirovne snage UN-a zapravo dobile zadaću za koju nisu posjedovale adekvatnu opremu i nastavlja: “Same nisu mogle natjerati Srbe na suradnju, što je otvorilo i hrvatskoj strani takve mogućnosti.
Posljedice su bile potpuni gubitak kredibiliteta, i to kod obiju strana... Teška i kompleksna bolest vrlo se teško može riješiti pukom hibernacijom; uostalom, zamrzavanje niti nije lijek. U tome se krije najvažniji razlog neuspjeha “peacekeeping” operacija u Hrvatskoj 1992.-1995.”. Ili na drugom mjestu jasno navodi: “Prosrpska naklonjenost kao izraz neke posebne politike ipak nije bila glavno obilježje UNPROFOR-a (i njegova kratkotrajnog nasljednika UNCRO-a).
U većim razmjerima ona se može uočiti na višim razinama UN-ove administracije (ponajviše britanskih diplomata i vojnih zapovjednika) odražavajući tako podijeljenost i nejedinstvenost međunarodne zajednice u odnosu na jugoslavensku krizu i potonje ratove.
Ne treba podcijeniti njezin utjecaj na pripadnike mirovnih snaga UN-a u Hrvatskoj, ali ga ne bi trebalo ni preuveličavati. Čini se kako je naklonjenost Srbima ipak više proizlazila iz ukupne prirode mirovne operacije koju je UN pokrenuo u Hrvatskoj... Izneseni primjeri zaista upućuju na zaključak kako su neki istaknuti vojni zapovjednici ili civilni dužnosnici operacija UNPROFOR i UNCRO činili ono što nikako nije prihvatljivo za nepristranu i neutralnu sliku koju zahtijevaju mirovne misije. Ipak, učinci njihova ‘peacekeepinga’ bili su ono što je pobunjenim Srbima najviše išlo u korist.”
Istina je da je nakon međunarodnog priznanja ulazak u UN bio gotovo formalan čin, ali priznanje je stiglo tek nakon slika iz Vukovara i drugih mjesta gdje je pobjesnjela srpsko-crnogorska armada iza sebe ostavila pustoš, sve razoreno i poubijano. Ali kad je Milanović u pitanju, sve je očekivano, moguće. Stoga dobro zaključuje jedan Večernjakov čitatelj, kad kaže: “Kao slučajni premijer jedne ‘slučajne države’ čija je nacija ‘nevjerojatni paradoks’, gdje je ubiti dvoje ljudi u cestovnom prometu ‘etički neutralno’, premijer za kojeg je neistomišljenik pripadnik polusvijeta - sasvim slučajno se našao za govornicom i profuflao (pročitao) tekst za koji nisam sto posto siguran da ga je potpuno razumio.”