Smije li se Crkva baviti politikom

Pitanje treba li se Crkva, tj. crkveni vrh i crkveni službenici, baviti politikom redovito se poteže u predizborno vrijeme. I kada se to pitanje tako postavi, Crkva se nalazi u krajnje polariziranoj situaciji jer kao da mora birati između dvije krajnosti – biti posve apolitična (što ujedno znači i tupa i neosjetljiva na društvena i politička pitanja) ili maksimalno angažirana (dakle, s jasnim političkim stavom i preporukama, čak i političkim programom).

Na to pitanje u samoj se Crkvi odgovara vrlo razumno, tj. da svećenici u svome pastoralnom radu ne smiju politički djelovati. Pastoral i politika jednostavno, svaki po svome poslanju, ne idu ruku pod ruku. Oltar nije mjesto za slavljenje političke (ljudske), nego crkvene (Božje) riječi. S druge strane, Crkva svojim službenicima dopušta da budu politični i da imaju stav o svijetu oko sebe, koji je u demokratskim i sekularnim društvima definiran i zadan jasnim kriterijima. Tih se pravila Katolička crkva u Hrvatskoj uglavnom i drži. Tek poneki svećenički istup u kojemu se agitira za ovu ili protiv one stranke svodi se na razinu pukog incidenta koji nema nikakvu strategiju niti veći doseg, premda će tu i tamo trenutačno zapjeniti neki medijski val.

I biskupi su, premda su to vješto izbjegavali decidirano učiniti, u svojoj ovogodišnjoj poruci pred izbore progovorili i te kako politički. I to ne o samim političkim prilikama i određivanju prema hrvatskoj političkoj sceni sa svojim strankama, nego u onome dijelu u kojemu su govorili o izjašnjavanju na referendumu za pristup Hrvatske Europskoj uniji. U samoj Crkvi, među klerom i vjernicima, osobito onima koji se otvoreno izjašnjavaju kao euroskeptici, taj je dio biskupske izjave bolno odjeknuo jer to nije ni vjersko ni moralno pitanje, a biskupi su o njemu iznijeli tako jasan i odlučan stav. Zna se i zašto. Nisu svi biskupi, čak možda ni većina među njima, za ulazak (ovakve) Hrvatske u (ovakav) EU, ali u tome je presudan stav Vatikana, koji Hrvatsku i te kako želi vidjeti u EU.

Biskupi se, dakle, ako to nije izričito vjersko i moralno pitanje, u tome slučaju bave politikom. I to nikomu nije zasmetalo. Osobito ne ljevici i ljevičarima u medijima koji Crkvu i te kako vole kritizirati da joj se nije baviti politikom, već da joj je sakristija isključivi doseg kretanja. S druge strane, iz samoga vrha Crkve kritizira se umirovljenog svećenika don Ivana Grubišića zbog njegove kandidature za Sabor. Netko će reći da je to licemjerno jer viši kler može u politiku, a niži ne može, premda je kod Grubišića najpoštenije što se sam stavio na političko tržište, koje će brojem glasova znati odvagnuti potrebu za takvim profilom saborskog zastupnika. Sve to govori da se Crkva može baviti politikom jer se politika bavi njome i njezinim stadom. I to nikoga ne treba sablažnjivati. Ni one u Crkvi ni one izvan nje. Jer politika i u Crkvi donosi dašak demokracije, bez kojega je u suvremenom svijetu teško živjeti.