Nakon zagrebačke utakmice Dinama i Hajduka, i Dinamove trice, izgledalo je da je Dinamo jak, a Hajduk slab. Poslije Hajdukova splitskog revanša, ne čini se ni da je Dinamo jak, a ni Hajduk slab. Dojam je da su podjednako jaki, zapravo, podjednako slabi. Drugi je, i trajniji dojam da nam je nogomet sličan politici, odnosno državi.
Od početka prvenstva državna televizija, kao po političkom zadatku, gledateljstvu nudi hrvatski nogomet. Inače, simpatična voditeljica već nam je probila uši onim ustrajno-dosadno-iritantnim: “Voliš nogomet! Što čekaš?” pozivajući nas da postanemo kibicima. HTV nas iz dana u dan gnjavi svojim pozivima da gledamo nešto što je često negledljivo. Tako, nešto što je kanilo biti reklama postaje antireklama. Tko osim fanatika može ustrajno pratiti naš nogomet?
Nekome zaista mora biti ubitačno dosadno pa da mu hrvatski nogomet može biti zabava. Televizija onim što njezini nogometni komentatori obećavaju, i onim što televizijske kamere pokazuju, samu sebe opovrgava. Hrvatski je nogomet sve provincijalniji. Kao i ponašanje njegovih najmoćnijih aktera. U Europi klupski nam nogomet već godinama ne vrijedi. Nikako da u njoj nešto postigne. Tu je sličan politici. Želi se u Europu, ali se nikako ne uspijeva. Klubovi nam imaju i sličan obrazac ponašanja kao i država. Sve što valja – to se proda. I klubovi i država žele imati neku europsku ulogu, ali su najbolje već prodali, ili to kane. Država je prodala banke, telekomunikacije, Plivu, Dukat, dio Ine, najbolje hotele... Hrvatski je nogomet također prodao najvrednije: Srnu, Eduarda, Ćorluku, Kranjčara, Modrića...
Uskoro će biti i Mandžukić i Kalinić. Poslije će se isto dogoditi i s drugima koji se izdignu iznad nezavidna nacionalnog prosjeka. Kao što ni u europskoj politici Hrvatska ne može biti nešto jer se lišila najvrednijeg po čemu bi je se poštovalo i po čemu bi to mogla biti, tako je i u nogometu. Država se prodajom najboljeg zapravo odrekla političke i novčarske samovlasti, a nogomet prodajom veličina ostao europskim patuljkom među europskim divovima.
Mogu si naši i politički i nogometni moćnici laskati i utvarati si da u Europi ipak nešto značimo. Ali, realnost je nešto drugo. Političari čeznu za ulaskom u EU, a ulazak se stalno odgađa. Nogometni bi nam klubovi u Ligu prvaka, a nikako da je se domognu. Nemoćni bi među moćne, kojima su prethodno tu svoju moć prodali! Ako čak tamo i dospiju, što mogu biti osim autsajderi? U šminkanju te otužne slike ne može im pomoći ni HTV ma koliko se trudio.