Četrdeset godina zatvora prema sadašnjem zakonu najviša moguća kazna u Hrvatskoj izrečena prije dva tjedna Marselu Budimiru zbog ubojstva policajca Željka Murka, pokušaja ubojstva prometnog policajca Stjepana Balića, otmice Mirka Špicara i pljačke Varaždinske banke u Nedelišću, ponovno je u javnosti potaknula raspravu o tome je li ta visina kazne dovoljna zaštita društva.
"Postoje ljudi koji ubijaju kao da im je to posao i društvo se mora od njih braniti", izjavila je 2002. godine bivša ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović obrazlažući inicijativu Ministarstva pravosuđa za uvođenje kazne doživotnog zatvora. Iako prijedlog bivše ministrice do dana današnjeg nije prošao saborsku proceduru, od prvog je dana podijelio pravne stručnjake, svrstane u dva tabora, za i protiv. Za doživotnu kaznu je Mirko Filipović Cro Cop te Ivica Crnić, predsjednik Vrhovnog suda, koji je nekoliko puta rekao da "nekim zločincima treba uskratiti mogućnost povratka među civilizirane ljude". Drugi misle da je 40 godina isto što i doživotni zatvor.
S druge strane, rođaci žrtava, nakon svake osude na dugogodišnji zatvor, ogorčeni su i razočarani s pravom smatrajući da su ubojice premalo dobile za ono što su učinile. Obično nakon teških zločina ljudi u razgovoru spominju jedan drugom da počinitelj zaslužuje "metak u čelo". Jedan od pravnih stručnjaka, potpredsjednik HHO-a i odvjetnik Veljko Miljević, jedan je od rijetkih koji javno kažu kako je 1990. učinjena pogreška kad je ukinuta smrtna kazna. Za razliku od njega, neki djelatnici u pravosuđu sad čak prešućuju ili nerado pričaju o tome da su sjedili u vijećima koja su sudila na smrt te, u skladu sa sadašnjim zakonom, tvrde da su protivnici smrtne kazne.
Prisjetili smo se vremena kad je tužitelj za zločine za koje se terete Marsel Budimir, Mato Oraškić, Marko Varžić, Krunoslav Vajčner, Ivan Krišto... mogao zatražiti smrt strijeljanjem. Razgovarali smo sa sucima koji su s nama podijelili svoja jeziva iskustva o nazočnosti na smaknuću te opisali kako su se odlučili drugog čovjeka lišiti života.
POSLJEDNJE ŽELJE: Cigarete, konjak i pisma
Osuđeniku na smrt sat smaknuća morao se priopćiti najmanje četiri sata prije egzekucije. Tada se ispunjavala i posljednja želja, a morala je biti "razumna i opravdana". Tako se moglo udovoljiti i molbi za odlaganjem smaknuća za 24 sata.
Kazimir Antić je tražio da mu se dovedu majka i dva brata. "Dajte mi dosta cigareta" - također je zamolio stražare. Majka zbog bolesti nije mogla doći, pa joj nisu ni rekli razlog kasnog posjeta. Iz grada su doveli jednog Antićeva brata, a iz zatvora drugog. Više od sata Antić je razgovarao s braćom u društvu naoružanih stražara. Bio je to razgovor sličan rastanku pred odlazak na dalek put. Antić je ponavljao da nije zaslužio ovakvu kaznu jer "oni stari s Cresa i nisu trebali živjeti niti im je potreban onolik novac".
Jovan Bugarski se nakon dvostrukog ubojstva u Samoboru pred svoju smrt opraštao sa suprugom i djecom. I otac je došao na ispraćaj, ali nije se htio rukovati sa sinom.
Posljednje želje osuđenih bile su uglavnom oproštaj od bližnjih i pisanje pisama. Mnogi su se poželjeli opiti. Tako je i Dušan Kosić prije egzekucije popio dva decilitra konjaka i - mirno stao pred puščane cijevi. Prije nego što je pogubljen odredio je da novac zarađen u zatvoru predaju njegovim djevojčicama, koje su bile u dobi kao i umorena djeca, njegove žrtve.