Snažna božićna poruka biskupa Strossmayera

Da mi je lani netko rekao kako će ove godine pred Božić Hrvatska televizija u udarnom terminu, u osam sati navečer, izravno prenositi koncert klasične glazbe, i to iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu, ja bih mu tada vjerojatno odgovorio: ako se takvo što dogodi, onda će vjerojatno biti smak svijeta.

Prošlog petka nije se dogodio smak svijeta o kojem su čitave godine budalasto trubili globalni mediji, vrijedni razglašivači svih globalnih budalaština. Ali, ako nije smak, u Hrvatskoj se ipak dogodio jedan značajan pomak. Hrvatska je televizija te večeri, 21. prosinca, doista prenosila koncert klasične glazbe iz atrija palače HAZU na zagrebačkom Zrinjevcu. Svirali su Zagrebački solisti pod vodstvom gostujućeg koncertnog majstora, sjajnog srpskog violinista Sretena Krstića, inače prve violine Minhenske filharmonije. Na programu su bile skladbe Borisa Papandopula i Benjamina Brittena, a u Proljeću i Zimi odabranima između Četiri godišnja doba Antonija Vivaldija upoznali smo fantastičnog mladog ruskog violinista Jurija Reviča koji je zasvirao na Guarnerijevom Kingu iz Akademijina trezora. Da bi takvo što bilo moguće, najprije je za predsjednika HAZU lani trebao biti izabran Zvonko Kusić, a HTV je ljetos trebao dobiti svoj Treći program. I jedno i drugo pokazalo se kao veliki pomak.

No, toliko unazađeni i kulturno zapušteni ipak još nismo pa da se čudimo samoj činjenici održavanja jednog takvog koncerta ili da se divimo što javna televizija radi ono što joj je i dužnost. Koncert odsviran na uzornoj razini bio je božićna poruka i dar institucije koja je utemeljena zato da bi okupljala, poticala i predstavljala ono najbolje što ovaj narod ima u svojim vrijednim i pametnim ljudima na polju znanosti i kulture. Tu kulturu nekoliko je puta u ovogodišnjoj božićnoj poruci spomenuo i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, primjerice, u ovoj rečenici: “Na kršćanskome antropološkom temelju građena je kultura širokih obzora i dosega, kultura koja se prepoznaje u biću hrvatskoga naroda i nacije.”

Nažalost, ja osobno ne mogu se oteti dojmu da je sadržaj i izričaj vlastite poruke najoštrije ocijenio sam kardinal kada je u toj istoj opsežnoj poslanici napisao i ovo: “Svatko tko nosi odgovornost za druge, a posebno za narod, ne može se skrivati iza površnih slogana koji zvuče privlačno, a zapravo su samo jeka praznine.”

Doista ne znam gdje se to i na koji način uzoriti gospodin kardinal susreće s “bićem hrvatskog naroda i nacije” da bi u njemu mogao prepoznati “kulturu širokih obzora i dosega”, ali se usuđujem tvrditi da za tu istu kulturu u posljednjih 150 godina nitko od crkvenih ljudi na ovim prostorima nije učinio više nego đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. HAZU nije crkvena institucija jer Strossmayer nije ni želio da to bude časna ustanova koju je utemeljio pod imenom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Ali, utoliko je više njegova božićna poruka, što se mene tiče, i ove 2012. godine odjeknula snažnije i gromkije od svega što su rekli i napisali njegovi današnji nasljednici na hrvatskim biskupskim stolicama.

Izvrsnost i plemenitost te široki obzori i dosezi, to je bila poruka pjesme Narodi nam se koju su Zagrebački solisti s maestrom Krstićem odsvirali pred Bašćanskom pločom i pred televizijskim auditorijem u kojem je, nadam se, sjedilo i biće hrvatskog naroda i nacije.