BEZ KRINKE

Socijalni pakt za krizu

12.11.2008.
u 17:09
Pogledaj originalni članak

Još se nikad, pa ni u ratnim godinama, proračun nije pripremao uz toliko nepoznanica kao sada. Tad se, naime, znalo da novca nema, i to je bilo to. Sad novca još ima, ali sve drugo je neizvjesno. Ekonomska kriza već je zakoračila prema ovom prostoru, no nikakvi ekonometrijski alati još ne mogu naznačiti njezino trajanje, razmjere i posljedice. Koliko je ekonomska prognostika u ovim hirovitim financijskim vremenima bespomoćna, vidjelo se i ovoga ljeta, kad su nas stručnjaci sa svih strana uvjeravali kako barel nafte “više nikad” neće biti ispod 100 ili čak 150 dolara, da bi se samo tri mjeseca poslije cijena spustila na šezdesetak.

Vladini, a i ostali domaći ekonomisti trenutačno tapkaju u polumraku. Računa se s tim da dolaze teška vremena, a sve ostalo je u fazi izviđanja vanjskih okolnosti, provjeravanja stanja na drugim tržištima i izdržljivosti nacionalne ekonomije. Upućene jedna na drugu, Vlada i središnja banka u tim okolnostima aktivirat će potpuno ziheraški model, koji podrazumijeva da će centralno bankarstvo izaći ususret državi s vrlo specifičnim modelom za otplatu inozemnih obveza, a zauzvrat traži da svi igrači stegnu remen. I poduzeća, na koja se odnosi najveći dio inozemnih obveza, i banke koje su još otprije “na dijeti”, i država i realni sektor. Godinama zaboravljena i zanemarivana riječ “štednja” opet postaje popularna, iako neki smatraju da je sada za to na neki način kasno. Da je štedjeti trebalo onda kad je išlo dobro, kako bi se sad mogle trošiti zalihe za crne dane, koje bi pomogle održati potrošnju na razini koja ne prijeti recesijom.

Ali što je, tu je, i Vlada nema drugi izbor nego zarezati u državne izdatke da bi mogla, kako je premijer Sanader jučer prvi put objavio, već iduće godini aktivirati politiku uravnoteženog proračuna i eliminirati fiskalni deficit. Na taj način, država se suzdržava od novog zaduživanja za financiranje proračunskog manjka. A u tom je smjeru guraju i situacija na vanjskim financijskim tržištima, gdje se tražitelje kredita iz istočne Europe ne dočekuje s dobrodošlicom, a i situacija na domaćem tržištu, gdje sada svi traže da država ne oduzima kreditni potencijal koji bi mogla koristiti poduzeća.

Tako se kao najracionalnije rješenje na stolu našao prijedlog novoga pakta između Vlade, sindikata i poslodavaca. Sindikati bi trebali pristati na zamrzavanje plaća. Još prije pola godine o tome nije moglo biti ni govora, no sada ta opcija više nije za odbacivanje, pogotovo ne u situaciji ako se odustajanje od povišica stavlja na vagu s mogućim otkazima. Ako se zaleđivanjem plaća mogu spriječiti otpuštanja, socijalni pakt “za novo vrijeme” nije bez izgleda.

No je li moguće izbjeći otpuštanja u vrijeme kad država iz Hrvatske pošte kani podijeliti 1200 otkaza, kad je već posve jasno da će otkazi uslijediti u brodogradnji? Privatni poslodavci mogli bi reći – s kojim se pravom od njih traži da se suzdrže od otkaza kad se u državnom sektoru dijele šakom i kapom? No između te dvije situacije teško je povući znak jednakosti nakon svega što se događalo u prošloj dekadi.

Današnji privatni sektor u Hrvatskoj uglavnom se ponaša štedljivo. Nema tu velikog viška radnika, nego bi se prije reklo da je na djelu podzaposlenost, odnosno maksimalno iskorištavanje kadrovskih resursa. Viška je bilo prije desetak godina, ali tada su ga novi vlasnici uz svesrdnu podršku države lako prebacivali u mirovinski sektor i situirali u današnji državni proračun. Ne bi bilo loše sjetiti se tih vremena, uime neke “povijesne pravde” i danas vratiti uslugu zajednici. Jer kako se uostalom čulo i od samih poslodavaca, kad se otpušta jedan radnik, treba imati na umu da se otpušta jedan potrošač...


Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr