Šok sveznalice Mesića

Stjepan Mesić upregnuo je i našu diplomaciju kako bi poboljšala imidž tadašnjeg zamjenika zapovjednika Kopnene vojske, generala Mladena Kruljca, kad mu je Australija odbila dati vizu kao predsjedniku boksačkog saveza. I tadašnji ministar obrane Berislav Rončević čudio se što daju važnost “nesuvislostima”. Kad ga je unaprijedio u zapovjednika, Mesić je rekao kako je “potpuno čist” prošao sve provjere, pa i za NATO. Ako je Kruljac general besprijekorne karijere čiji je gangsterski karakter bio plod mašte njegovih zavičajnih protivnika, zašto ga je onda predsjednik Ivo Josipović smijenio u vrlo ranoj fazi tajne istrage. Što je sa presumpcijom nevinosti?

Što ako se ispostavi da je nevin i u ovom slučaju kao u svima dosad po službenoj verziji. Niti predsjednik države o tajnoj istrazi ne bi smio znati ništa više od javnosti, dok puka nemogućnost obavljanja funkcije u kraćem razdoblju ne bi trebala biti dostatna za smjenu. Čak i predsjednika države ima tko mijenjati, pa zašto ne i vojnog zapovjednika koji može iz pritvora čim se saslušaju svjedoci. Zašto je onda smijenjen? Je li vojno-obavještajna služba doznala nešto novo ili samo ono što smo već svi znali, ili je to konačno postalo relevantno načelniku Glavnog stožera, ministru obrane i predsjedniku države? E, ta pitanja funkcioniranja vojno-obavještajne službe, i povjerenja u njezin rad, iznimno su važna. Ako je ikad bilo razloga da se sastane Vijeće za nacionalnu sigurnost, onda je to sada. I u najmanju je ruku čudno kad iskusna i odgovorna političarka kao Željka Antunović, k tomu bivša ministrica obrane koja je prva promaknula Kruljca, sazivanje VNS-a na tu temu naziva spiniranjem. Pa što je onda bilo dizanje na razinu nacionalne sigurnosti pitanja imamo li sramežljivog ravnatelja policije s anonimnim sklonostima prema SDP-ovcima, samo zbog priče o prijavi protiv Slavka Linića!?

Lako zato što je bivši predsjednik države sada naučio lekciju da čak i tramvaj treba znati voziti, i to ubrzo nakon što je pokušao minorizirati zasluge svoga pokojnog prethodnika. Na stranu i što Mesić puno zna. Recimo, o čemu je Predsjedništvo SFRJ razgovaralo kad njega nije bilo, ili da će rat u Sloveniji biti kratak, a u Hrvatskoj krvav, ili koje transkripte treba i komu dati, te još koješta što predsjednik i ne treba znati. Problem je ako se ispostavi kako on nije znao o Kruljcu ono o čemu je nacija godinama znala iz medija. Iako je kao predsjednik bio dužan o tomu voditi računa, a na što ga je, kako sada svjedoči, i savjetnik Vlatko Cvrtila upozoravao. I tako je možda jedini Hrvat koji je iskreno bio “potpuno iznenađen” uhićenjem, kako mnogi misle, “njegova štićenika”. Mesić se očito s tim ne slaže iako je u očima javnosti “nasilnog” Kruljca častio titulama i funkcijama s takvom lakoćom kao što sada kritičare časti uvredama. Njegova predsjednička tvrdoglavost otkriva nam nove vidike.

Primjerice, zašto je Kruljac konferenciju zapovjednika kopnenih vojski NATO-a u Josipovićevu mandatu organizirao u hotelu velikog Mesićeva prijatelja. Baš onog koji figurira kao njegov mogući privatni financijer kojeg krije. Sada se Mesić izvlači na generala Josipa Lucića koji mu je uvijek govorio da Kruljac odlično radi svoj posao. Pa i Sanader je, po mišljenju mnogih, odlično radio svoj posao. Ali, Mesića nije upozoravala tajna služba, već najgori sudac - javnost, da Kruljac nije čist. Zašto je, i je li opravdano, sustav to ignorirao, pitanje je nacionalne sigurnosti ili dostojanstva ratnika i vojnika. Ako je i pogriješio, Kruljčeva biografija zaslužuje poštovanje, to više što problem nije u njemu, nego u društvu koje je toleriralo njegove navodne sirove ispade godinama nekritički napuhavanoga ega. Temeljni princip u zemlji koju je od nasilja i te kako branio i Mladen Kruljac jest da se nasilje ne tolerira, osobito u državnoj hijerarhiji i neovisno o zaslugama. Zato se mediji, javnost i država trebaju usredotočiti na one koji nisu znali ono što su svi znali.