Soljenje pameti

Kao što se i moglo očekivati, Vlada ne kani povećati plaće sveučilišnim i srednjoškolskim profesorima i učiteljima. Potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, kao i obično u takvim prilikama, u ime je Vlade prosvjetarskim sindikalcima priopćila da zaborave nekadašnju priču o plaći većoj šest posto. Rečeno je – država novaca nema, a ne zna ni kada će ih imati, te da stoga, ni kada država izađe iz krize, ne namjerava učiteljima i profesorima platiti neplaćeno.

Sutra, prekosutra, ili potom, ažurna će potpredsjednica vjerojatno isto reći i liječnicima. Nema novaca! Dakle, svi kojima je nešto novca, kao sitna crkavica obećano, zaboravite obećano, jer u “društvu znanja” za znanje nema novaca!

Da je država u krizi i da je i štednja nužna da bi se iz nje pokušalo izaći, postalo je izgleda jasnijim svima. Državi i kasnije nego je trebalo. Kada je država krizu napokon priznala, nije se baš pokazala samokritičnom. Nevoljko je priznala da je trošila više no je trebalo.

I najednom je otkrila kako “postoje unutrašnje rezerve”, da je mnoštvo nepotrebnih troškova, pa su odjednom neka ministarstva i državne tvrtke našle milijune koji im i nisu nužni da bi djelovale i poslovale! Ta je ishođena ušteda, državna potraga za prikrivenim novcima, pokazala da se prije trošilo i šakom i kapom. Jer, ako su se gotovo u hipu mogli naći toliki milijuni, znači da su dotad bili “Alajbegova slama”, da su trošeni a da i nisu morali biti.

Unatoč krizom ishođenoj mijeni u državnom ponašanju, stari se obrazac njezina ponašanja ipak nije bitno promijenio. Pogotovo ne radikalno, kao što veličina krize iziskuje. Država se i dalje često ponaša po obrascu: Uzmi gdje nema, daj gdje ima. Učitelji i profesori i onako imaju malo – daj im još manje! Liječnici “imaju dosta” – smanji im da nemaju! Neki ekonomski lumeni, kao vrhunac svoje ekonomske misli predlažu čak i smanjenje mizerije, zvane minimalac!

Kad bijednici nemaju ništa – uzmi im sve! Ako nemaju što jesti – neka pasu travu! Istodobno dok država čini to što čini, ne prestaje se tupiti o “društvu znanja”! Ma kakvo “društvo znanja”!? S obzirom na turobno “stanje fakata”, prije će biti posrijedi neko drugo društvo u kojemu se riječ “znanje” rimuje s jednom drugom riječi.

Kakvo je to “društvo znanja” gdje srednjoškolski profesor ima plaću pet tisuća kuna?!? Izuzetno poticajno za rad s generacijom o kojoj ovisi budućnost ove zemlje! Umjesto da se nastavnike potiče, da ih se i dodatno stimulira, njima se ne daje ni ono što im je obećano. Država si laska slatkom obmanom o “društvu znanja”, varkom o nerealno visokom postotku fakultetski obrazovanih. Još prije pet-šest godina visokoobrazovanih je bilo pet-šest posto, sada je to statistički valjda već dvostruko!

U toj su statistici sigurno i svi koji su dobili diplomu i nekoga od kojekakvih veleučilišta, premda su neka od njih tek – vele učilišta. U tom su postotku i svi na brzaka postali akademski građani, oni koji su fakultetske diplome dobili u ratu i na razne načine, često i brže nego su nekada trajali i čuveni “partizanski kursevi”.

Već su dugo formalno akademskim građanima i svi oni političari kojima je fakultetska diploma do ulaska u politiku mogla biti jedino “misaona imenica”. Po njezinu brzom i tajnovitom stjecanju od nekadašnjih “vječnih studenata” postali su “mjerom svih stvari”. Ako nije, išlo u Hrvatskoj, jest u susjedstvu.

Danas su, neki s diplomom neke od tih viših škola i fakulteta, pa i diplomanti univerziteta na čijoj je ogradi nekoć pisalo: “Svrati putniče, i završi fakultet!”, važne političke face, “stupovi društva”, u državi koja si utvara da je “društvo znanja”! S brzinskom diplomom izgubili su se u bezličnoj državnoj statistici, ali su postali “politički faktori”, koji se nisu ustručavali, niti se ustručavaju, svima i o svemu, soliti pamet.