Šoping probudil i istok i zapad...

U istom tjednu obilježili smo obljetnicu pada Berlinskog zida i otvaranje najvećeg trgovačkog centra – “West gate”. U tom novom centru još nisam bil, a u Berlinu sam bil i sa Zidom i bez njega. Prvi put 1989., a drugi put godinu dana kasnije.

Kak me oba puta ugostil moj prijatelj, zagrebački ugostitelj Pero Lozančić, u svom “Zagreb grillu” na Karl Marx Strasse, razlika u njegovoj ponudi nije bila velika. Bil je samo velik tanjur jer je naš Pero kao veliki profić shvatil da se Nijemci iznad svega pale na veličinu porcije. Razliku sam primijetil samo kad me moj domaćin otfural po gradu. Prvi put nismo propustili uslikati se ispred famoznog zida. I to na mjestu gdje se u onoj beskrajnoj rijeci grafita na raznim jezicima uklopil i grafit na naškom – “JEB’O ZID”!

Drugi put sam u Berlinu bil kad Zida više nije bilo i kad su se kamenčići zida prodavali kao suveniri. Komadić Berlinskog zida sam i sam kupil i danas mi je negdje u šupi zametnut, kak to sa suvenirima već ide. Berlinski zid kao suvenir? Možda, ali samo u ovakvoj turističkoj posjeti. O tom famoznom zidu koji je dijelio svjetske politike i razoril milijune ljudskih sudbina dosta je rečeno, napisano i snimljeno (čak i “James Bond”).

Ali drukčiji je doživljaj kad intimnu sudbinu čuješ iz prve ruke. I kad shvatiš da ti Berlinski zid može zabetonirati cijeli život. To se dogodilo još jednom našem gastarbajteru i stanovniku Berlina koji je krhotine zida itekak osjetil na vlastitoj koži. A to je moj pajdaš iz mladih dana, moj Bukovčan i prezimenjak Ivek Milčec. Punih osamnaest godina on i njegova Barica bili su zidom zazidani. Ni da bi nos provirili. Ivekova je mama na Bukovcu samovala i krunicu molila da jedinog sina i njegovu djecu bar još jemput vidi. A pred Zidom se niš nije vidjelo. I Ivek je to osjećal. I znal da nije jedini od iseljenih Hrvata koji se isto tak osjećaju.

Svima onima koji su se u tuđem svijetu malko više angažirali u Hrvatskoj katoličkoj zajednici isto se pisalo. A Iveku, koji je bil predsjednik Hrvatskog kulturnog društva “Fran Mažuranić”, još se i dopisalo. A pogotovo kad je za hrvatske gastarbajtere u Berlinu organiziral susrete s hrvatskim disidentima (Tuđman, Veselica, Ladan, Šeparović, Donat i dr.). I kad ga je njemačka policija privela i obavijestila da imaju dojavu kako “Herr Milčec priprema oružani napad na Jugoslovensku vojnu misiju”. I kak mu je to namješteno.

I da mu zato nije preporučljivo ići na Urlaub u Zagreb... Prepoznatljiv scenarij. Isto kao što se svi skupa sjećamo proleterske himne ugrađene u temelje Zida – “Budi se istok i zapad”. A kak se, zajedno s obilježenom godišnjicom rušenja Berlinskog zida, poklopilo i ovo otvaranje trgovačkog diva “Zapadna vrata”, koji nas, zajedno s tolikim, već iskušanim šoping-centrima na raznim stranama grada, vabi, ne preostaje nego da ponovimo gradivo iz djetinjstva. Ali za naše (ne)prilike u primjerenijem obliku: “Probudil se istok i zapad, probudil se sjever i jug, kupci jure u napad, naprijed (pred kasom) uz druga je dug”...