Spašavanje od urušavanja

U možda najdojmljivijim antiutopijskim knjigama svijet je sumoran, pun nespokoja i straha. Egzistencijalne je zebnje i u “1984.”, i u “Pomračenju u podne”, i u “Generaciji otrovnica”... Kada se tim i sličnim antiutopijama doda i niz drugih autora od Oswalda Sprenglera do Noama Chomskog, onda se strahovanja samo šire.

Ali, kako se širi svjetska kriza, bjelodano je da ljudi nisu trebali niti čitati negativne utopije pa da počnu osjećati strahovanja i zebnju. Ne tresu se samo citadele svjetske novčarske moći, strahuju i obični građani. Od Amerike do Islanda. Ni mi, unatoč uvjeravanjima naših ovlaštenih uvjeravatelja, nismo lišeni sličnih bojazni.

Ne mora se biti antiutopist pa da se sve više uviđa kako ono što se donedavno činilo nemogućim sve više postaje realno. Ekonomski realisti ovu globalnu gospodarsku krizu uspoređuju s onom najvećom, iz tridesetih godina prošloga stoljeća. A tada je, primjerice, kroničar te sumorne realnosti zabilježio da su se po njemačkim gradovima novčanice od milijun maraka vukle po slivnicima. Nitko se na njih nije niti obazirao, pa ih je vjetar kao bezvrijedni papir raznosio ulicama. Malo je još živih koji pamte to sumorno vrijeme.

Ali živi se plaše njegova ponavljanja, današnje globalne krize. Ako je nekadašnja kriza, u ne toliko povezanom i međuovisnom svijetu, toliko na njega utjecala, što bi se tek moglo dogoditi s ovim globaliziranim i na sve načine povezanim svijetom? Može li u takvom svijetu Hrvatska nešto učiniti sama za sebe pa da izbjegne moguću globalnu sudbinu?

Hrvatska je prodajom svojih banaka prodala i svoju novčarsku samovlast. Ona nema financijske suverenosti, pa onda ni države koja bi sama gospodarila svojim novcem. Dok cijeli Zapad doživljava ekonomsku teorijsku regresiju napuštajući fetišizaciju slobodnog tržišta i tražeći spas u državnom intervencionizmu, što će Hrvatska? U svijetu koji je sve do ovoga općeg svjetskoga loma valjda već razmišljao kako ukinuti državu, sada jedino u njoj vidi spas! I mi u državu možemo gledati kao nadu spasa.

Ali gdje nam je država? Zapadnjački povratak državi zapravo je kraj ne samo jedne ekonomske teorije, kraj idolatrije slobodnog tržišta, nego izgleda i kraj vladajućeg globalnog svjetonazora. Pa čak možda i kraj jedne svjetske epohe. Podrhtavanje svjetskih burza možda je i najava toga kraja, no pohlepa je siguran uzrok početka njihova urušavanja.

Gramzivost, neutaživa žudnja za novcem, zgrtanjem i profitom doveli su do urušavanja svjetskih burzi. Američki hipotekarni krediti možda su najzorniji primjer te pohlepe. Ali oni su bili samo povod za početak onoga što je već u sebi imalo klicu vlastite propasti. U opreci između „imati“ i „biti“ (zapadnjački) svijet se već odavno odlučio za „imati“. I sve je tome prilagodio i podredio. Od „protestantske etike“ do interneta. Sve je u službi zarade i što većeg profita. Sve je za kupnju i sve je za prodaju.

Novac je već odavno bog Zapada. Burze su mu postale svetišta. U svijetu gdje milijuni gladuju, bogati ne znaju što bi jeli. A dolara i eura, čekova i dionica imaju toliko da bi ih mogli svaki dan jesti umjesto salate. Imaju prekomjerno, no i dalje žele još. Da je logika profita i virtualne ekonomije zasnovana i na perverziji, a da se demokracija kojom se profit često krinka, koristi i za manipulaciju, upozoravali su blistavi umovi, izuzetno uvjerljivo i kršćanski mislilac Nikolaj Berdjajev i “bezbožnici” Frankfurtske škole Max Horkheimer i Erich Fromm.

Upozoravali su na zablude zapadnjačkog univerzuma, na njegovu civilizacijsku stranputicu. Kriza svjetske (novčane) svemoći ozbiljenje je tih upozorenja i sumornih antiutopijskih slika. U svijetu koji sve više sliči velikom i šarenom, globalnom cirkusu, u svijetu virtualne ekonomije, urušavanje burza zapravo izgleda kao jedina njegova prava realnost.