SPC je hrvatskija od hrvatske i pravoslavne

Igra vatrom je započela! Onaj tko je htio zaigrati na kartu emocija i iracionalnosti osnivajući hrvatsku pravoslavnu crkvu u tome je doista uspio. Prošlog je tjedna predstavljena udruga Hrvatska pravoslavna zajednica ne skriva svoje ambicije da kani postati Hrvatskom pravoslavnom crkvom i to ni više ni manje nego na tekovinama one iz NDH, koju je vlastitim rukama osnovao poglavnik Pavelić kako bi mu poslužila za pranje savjesti upravo u pogromu i pokolju pravoslavaca u ondašnjoj Hrvatskoj.

Učinio je to iz svojih pragmatičnih i političkih razloga ma koliko se oni nekome mogu činiti gadljivima. Istom tom političkom programom raskrčmio je hrvatsku obalu i otoke, ubijao neistomišljenike i drukčije obojene, imao Jasenovac i druge logore... Svaki se političar ravna po svojoj pragmi i upravo u toj činjenici leži ključ za razumijevanje i opstanak aktualne inicijative Hrvatske pravoslavne zajednice. Hrvatskoj državi u ovome trenutku nikako ne odgovara jedna takva tvorevima koja se otvoreno poziva na endehazijska vremena. Stoga je i sada pred političarima pitanje pragme (baš kao što je bilo svojedobno pred Pavelićem) treba li takva jedna Crkva zaživjeti ili je proglasiti opasnom, kao što su Nijemci učinili sa scijentolozima i jednim je potezom zabraniti.

S formalnog aspekta takva se vjerska zajednica može registrirati. Štoviše i da se ne registrira u državnom registru, ona može postojati. Takvih je u Hrvatskoj na desetke. No je li ona doista u svojoj naravi vjerska, kanonska pa, ako hoćete, i evanđeoska (jer želi biti Crkva)? Gledajući kako se sukobljava sa Srpskom pravoslavnom crkvom, onda se čini da joj želi ne samo biti izravna konkurencija nego joj i napakostiti upravo zbog nekih starih računa. Kojih? Možda onih iz Pavelićevih vremena, na koja se poziva? Također, nedvojbena je i činjenica da u Hrvatskoj ima građana koji se izjašnjavaju kao Hrvati pravoslavne vjere, a da ne pripadaju ni srpskoj ni crnogorskoj ni makedonskoj ni bugarskoj ni nekoj drugoj pravoslavnoj crkvi. (Da ne kažemo pritom koliko je tek katolika koji ne pripadaju Katoličkoj crkvi, op.)

Ako je tome doista tako, onda sam prvi koji će se založiti za zabranu takve jedne institucije. Bio sam među najkritičnijima u javnosti kada se početkom ‘90-ih i tijekom rata SPC sa svojim vodstvom svrstao uz bok Miloševiću, ali i među prvima poslije upozorio na činjenicu da je hrvatski vrh SPC-a spoznao te svoje pogreške i prihvatio Hrvatsku kao svoju domovinu. Zato svaki pravi domoljub i kršćanin, vjernik i građanin, mora štititi upravo tu činjenicu da je SPC danas domoljubnija i hrvatskija crkva od neke koja se želi okititi hrvatskim nacionalnim i pravoslavnim vjerskim predznakom. Zašto? E pa zato, jer lideri SPC-a rade na onome što Hrvatsku spaja i povezuje, a ne razdvaja i rastače. Odavna su se ostavili igre vatrom jer vide da od toga nema nikakve koristi. I da od oružja pogibaju upravo oni koji ga se late.