Spirala osvete

Za povijesne istine obljetnice su svojevrsne budilice, proljeće je pak u Hrvata vrijeme za stare polemike. Tako je dodjela novca za obilježavanja Bleiburga i Jasenovca bila zvono za početak novog sata povijesti. Normalan čovjek sa zdravstvenom potvrdom da nije umno poremećen uz pojam logora Jasenovca može osjećati samo duboko poštovanje prema žrtvi i prezir prema krvniku! Što pomisliti glede logora u kojem je zločinački mozak čekićem, batom, plinom i ne znam kako sve ubijao ljude osim poštovanja i pijeteta prema žrtvama i neprekinute osude zločinca?

No, kad se spomene jedan drugi zločin koji niti je istražen, niti je priznat, niti se radi na tome da se dozna istina, niti je na vidiku kakva pravna istina, a riječ je o Bleiburgu, počinje zavjera šutnje! Neki je dan Slavko Goldstein rekao da je mimo pameti tvrditi da Tito nije znao za Bleiburg. On dodaje da nema dokaza koji bi upućivali na Titove izravne naredbe, njemu se čini da je Ranković bio operativac, no Goldstein razbija mit star pola stoljeća: da Tito ništa nije znao o Bleiburgu.

Kako stvari stoje, Goldstein bi mogao biti prvi “partizanski” povjesničar koji će se uhvatiti crne rupe hrvatskog komunizma, takve crne rupe da sam priznaje da je šutnja o tom zločinu i sam taj zločin, njegovi razmjeri i odnos prema tome fatalno opterećivao, praktično uništavao stari režim. No, teza kojom predsjednik Mesić strasno barata, a čini se da Goldstein s njom ozbiljno koketira, jest teza da nitko tko je poginuo u Jasenovcu nije učinio ništa nažao nekome tko je stradao na Bleiburgu, ali da ne vrijedi obratno! Dakle, Bleiburg je uvjetovan Jasenovcem, o čemu otvoreno zbori Mesić, a akademski uvijeno progovara Goldstein.

Nije li to potraga za alibijem? Ako prigrlimo tezu da je Bleiburg uvjetovan Jasenovcem i ako sa stanovitim razumijevanjem moramo uzimati poratni bijes, povijesnu uvjetovanost, shvatiti, razumjeti, uživjeti se u mržnju, razumjeti da su neki izgubili živce, mi zapravo šetamo po minskom polju. Čak i ako misao završite tezom da se, bez obzira na sve, zločin ne može opravdati, ukupna je teza pedagoški opasna. Jer, ako treba honorirati bijes, osvetu i potrebu za odmazdom partizana za ustaška zlodjela, onda ništa neće moći zaustaviti tu teoriju kad uzmemo u obzir poslijeratne partizanske zločine.

Zašto se po toj logici ne bismo trebali obračunati sa zločincima koji su nakon rata ubijali nevine fratre, civile i sve kojima krivnja nije dokazana? Zašto bismo honorirali bijes i potrebu za odmazdom samo jednih? Ako pristajemo i zagovaramo tezu da je Bleiburg uvjetovan Jasenovcem, nesvjesno zagovaramo spiralu osvete. Kamo nas to vodi? U istrebljivanje!

Ako je Bleiburg logičan, shvatljiv odgovor na Jasenovac, ne bi li se moglo reći da su zločini u Oluji uvjetovani ranijim srpskim zločinima? Nismo li s druge strane od polupismenih srpskih seljaka koji su stali uz Martića čuli da je ’91. bila za njih osveta za Jasenovac? Objašnjavanje zločina pod egidom jedan je uvjetovan drugim čita se na terenu kao lozinka za nove zločine!

Zašto antifašistička misao ne nalazi objašnjenje za, primjerice, zločine nakon Oluje, već traži sud za te zločine? Zašto se ne traži alibi za Norca, već se pledira za suđenje, šakom se lupa po stolu glede istrage o ratnim zločinima u Osijeku, a masovan svirepi zločin, kao što je pokolj na Bleiburgu i poslije njega, objašnjava se i traži se uzrok čvrst gotovo kao alibi? Zašto se uz tezu da je Jasenovac neoprostiv zločin ne prizna da je i Bleiburg barbarstvo i zločin? Zašto samo taj zločin nema kazne?