Sport kao zabava i odušak

I bez nedavne preporuke visokih činovnika EU nacionalnim javnim televizijama za više sportskog programa, sporta je na televiziji koliko hoćeš. Olimpijada ga obilno nudi neovisno o preporuci programera i kreatora koji odlučuju što ćemo gledati.

Olimpijske su igre dio toga planiranog globalnog spektakla kojim se ne ispunjava samo naša dokolica, određuje način naše zabave, nego sve više i način mišljenja. Dok traje Olimpijada, malo tko ozbiljno misli na inflaciju, rast cijena i na opću skupoću. Ako u Pekingu naši rukometaši, vaterpolisti ili Blanka Vlašić, budu kandidatima za medalje, nacija će najprije biti u napetu i željnom iščekivanju, a ako ih i osvoje, onda u slatkom transu. Dok slavlje bude trajalo, neće se baš puno razmišljati za koliko je što poskupjelo, pa ni kolika je inflacija.

Svijet se sve više pretvara u veliki cirkus, u svijet sporta i zabave, u globalni spektakl, koji će se gledati, a da se baš i ne mora misliti. Nekada su gladijatori bili posebnost starog Rima, danas su im arene po cijelome svijetu.

Vrhunski su se sportaši pretvorili u globalne zabavljače. Olimpijske igre, svjetska prvenstva, europska prvenstva, stalni teniski turniri, atletski mitinzi koji se sele iz grada u grad... Sport je postao vrhunski spektakl i biznis. Samo nogometna Liga europskih prvaka vrti novaca valjda kao najbogatije multinacionalne kompanije.

Vrhunski su sportaši za svoja izuzetna umijeća i velike napore sjajno plaćeni. Već je zapažen taj osebujni preokret: da su nekada na stadionima siromašni zabavljali bogate, a sada bogati zabavljaju siromašne. Kako u svijetu i u Europi, tako i u Hrvatskoj. Ono što se u svijetu najprije dogodilo u show-bussinesu, dogodilo se i u sportu. Sport je postao svojevrsni narkotik protiv “pobune masa”.

Kao što je kulturna industrija svaki rockerski, literarni ili pak  punkerski bunt prevela i pretvorila u potrošnju, tako je i sport pretvoren u profitabilnu zabavu. Kod nas se sport još nije pretvorio u masovnu zabavu. U Hrvatskoj je samo nogomet, i to samo u Dinamu, pretvoren u malu grupnu zabavu i veliku pojedinačnu zaradu. Sport u Hrvatskoj zapravo postoji na reprezentativnoj razini – ali manje kao zabava, a puno više  kao nacionalna euforija. Po tome smo sličniji poimanju sporta koje je postojalo u nekadašnjim “zemljama realnog socijalizma”, gdje je sport bio državni brend, a sportaši državni i nacionalni manekeni.

Kod nas sport (još) nema svjesnu manipulativnu ulogu kakvu je nekoć imao na europskom Istoku i kakvu odavno ima na Zapadu. Hrvatska država još slabo ulaže u sport, ne zbog toga jer nije shvatila njegovu moć, nego zato što je on još u domoljubnoj fazi, što politici omogućuje solidno manipuliranje bez velikog ulaganja. Ali što rodoljubni zanos bude manji, državna će ulaganja u hrvatski sport biti veća.

U današnjem svijetu profita, u kojem je novac bog, sport je, i mimo svoje biti, postao barem dvostruko manipulativan. Njime se istodobno narkotiziraju i neutraliziraju mogućnosti socijalnih i političkih buntova, i kroz programiranu dokolicu, ispunjenu sportom i zabavom, odmara zaposlenika za veću radnu efikasnost; za bogataško zgrtanje sve većeg profita. U Hrvatskoj to još nema tu zapadnjačku dimenziju. Kod nas je sport prilika za, od politike onemogućeno, nacionalno veselje. Jer se domoljubom u Hrvatskoj može biti još valjda jedino u sportu!

Pobjedama hrvatskih sportaša politika zgrće vlastitu korist i bez osobitih ulaganja. Ali ne još zadugo. Morat će sve više ulagati. Jer u zemlji gdje je sve više siromašnih i patriotski onemogućenih sport će biti sve značajniji. Ne samo zbog zabave bogatih nego i zbog oduška siromašnih.