"Želimo Maradonu do 2015. godine". "Messi može igrati". "Sve je spremno da sredimo te Nijemce." Igrajte s ponosom za Argentinu". Bili su to subotnji naslovi argentinskih novina. U vrijeme dok su još mnogi spavali. I sanjali.
Diego Maradona izišao je na travnjak u Cape Townu. Isto odijelo, ista košulja, na svakoj ruci po jedan sat. I krunica. Koja ga je dosad čuvala. Igrači zagrljeni, ratnički raspoloženi. Smetala im je kamera pa ju je Demichelis gurnuo.
Došao je trenutak istine, subota, 3. srpnja, 15.59. Dva sata kasnije argentinski san ugasio se kao nikad dotad.
Razmišljam o povlačenju
Joachim Löw kleknuo je pred Angelu Merkel.
– Ovo je i za vas – poslao joj je poruku usnicama.
A svi nogometni skadokusci, pa i oni najprobirljiviji, vidjeli su nogometnu fantaziju. Od subote je Elf za mene - njemačka "laka konjica". Četiri (dva Klose, skupljač lopta Müller i Podolski) plotuna u Maradonino srce.
- Ovo je najteži i najtužniji nogometni dan u mojoj karijeri. Razmišljam o povlačenju. Moram razgovarati s obitelji i igračima. Sada sam jadan, pa je najbolje da se sakrijem i zatvorim u sobu. Bio je to nokaut koji će me dugo boljeti. Sada više nemam snage ni za što - govorio je Maradona.
Nije mogao reći: "Don't cry for me Argentina". Jer, Argentina je plakala i zbog njega. Diego je postao Managoner. Da, trebalo je 24 dana da napusti JAR. U kojem je od prve do posljednje sekunde bio najveća priča svih nas.
Njegovi medijski nastupi i ponašanje uz klupu za pričuve bili su cirkus. Podsjetio je na Miroslava Ćiru Blaževića. Barem pred novinarima. Ćiro je, naime, barem s reprezentacijom izgledao pristojno. I neke druge Nijemce, po imenima ne slabije, torpedirao je. No, Ćiro je jednom rekao da će "pojesti diplomu", a da bi Maradoninu najprije volio vidjeti jer ne zna postoji li uopće.
A na Maradoninu problematičnost upozorio je 12. lipnja u Večernjem listu šjor Tomislav Ivić.
– Maradona nije karakter, što je pogotovu dokazao u privatnom životu. A nije ni vođa, iako misli da jest. No, najupitnija je njegova trenerska kvaliteta. To je otkrio u kvalifikacijama, to pokazuje i izborom nogometaša.
Ivić je sve to vidio. Što je još bitnije, sve to vidio je i Joachim Löw. Kompletna zadnja linija bila je problematična, u srednjem redu imao je samo Di Mariu. Mascherano i Maxi Rodriguez su proljetos u Liverpoolovoj majici pokazali što znaju. Liverpool je bio osmi, bez igre i rezultata.
Na Maradoninu žalost, čarobnjak Messi "nije došao" u JAR. Tevez i Higuain nisu si mogli nabacivati i zabijati. A Javier Zanetti i Cambiasso bili su na odmoru protiv svoje volje.
Galama i motiv ne pomažu
Da bi netko bio vrhunski trener, izbornik za naslov svjetskog prvaka, nije preduvjet da bude veliki igrač. Maradona je mislio da će zato što vidi dobro moći voditi skupinu profesionalaca kao da vodi djecu. Da će na galamu i motiv doći i igra.
No, umjesto toga da proziva Pelea, Platinija i sve one koji ne misle kao on, da omalovažava sve, da veliča južnoamerički nogomet (koji ima jednog predstavnika u polufinalu), da skače po karti Europe (koja ima tri reprezentacije među četiri najbolje), bilo bi mu uputnije da je ispekao zanat, pa se onda pojavio na najvećoj sceni. Gdje nema "Božjih ruku i nogu", tu treba samo - znanje! I zato, adios, mali zeleni treneru.
Nije Podolski, nego Friedrich. Preporučam da ispravite.