Adriana Chilesa, tada samo novinara BBC-a (poslije je, nakon 18 godina, za milijun funti godišnje plaće prešao na konkurentski ITV), upoznao sam 17. lipnja 2000. godine. Na dan kada su, nakon velikih nereda navijača, Englezi u Eindhovenu na Euru nadjačali Nijemce 1:0 pogotkom Alana Shearera.
– To smo čekali od 1966. godine, eto, napokon da sam to doživio – pričao je Adrian tada sretno.
Nakon toga, a i svih ovih deset godina koliko je prošlo, Adrian čeka veliki rezultat svoje reprezentacije. Start SP-a nije dao naslutiti da će se nešto promijeniti. Jednom će zabrljati Beckham, drugi put Rooney, treći put Seaman, sada Green.
– To smo mi. Uvijek sami sebi nešto priredimo. Neshvatljivo, a opet i dobro za naš novinarski posao. Inače se ne bismo imali čemu rugati. Ali, naravno, čekamo to zlato od 1966., Engleska je pojam u nogometu, pa i kada ne igra dobro, a uvijek ima isti cilj – biti najbolja.
No, nije tu kraj navijačkim užasima, njegova "pričuvna reprezentacija" nije ni doputovala u Južnu Afriku. Majka mu je, naime, Hrvatica s Trešnjevke.
– Nedostaju mi one naše kockice, znaš. Hrvatska je moja druga domovina – pričao je Adrian, koji nekoliko puta godišnje svrati u Zagreb.
Simpatizira Dinamo, za koji je mama navijala, a navijač je West Bromwich Albiona. Kluba koji simpatizira i naš najveći tenisač svih vremena Goran Ivanišević.
Ma kakva Engleska.. koga to uopšte interesira na VL..Najvažnije svima nama je da svoj drugi susret na SP 2010 pobijede kockasti iz Hrvatske.. U prvom susretu grupe nismo jih ni vidjeli na terenu, nisu primili nijedan gol, napraili nijedan prekršaj, ča ni hrvatska himna nije bila odigrana prije utakmice..